– Vjerujemo da svi znate za priču o Romulu i Remu, dva brata iz okoline Rima, koje je kao bebe prihvatila majka vučica i othranila. Oni su postali simbol Rima, a i dan danas fubaleri Rome, nose ovaj logo na svojim grudima. Slijedi skoro ista priča ali iz Bosne i Hercegovine.
Godine 1988. na tromeđi BiH, Crne Gore i Srbije grupa lovaca došla je do nevjerovatnog otkrića. Među čoporom vukova naišli su na dječaka koji je pokazivao neobično ponašanje. Puzao je na sve četiri i nalikovao vuku, pokazivao je znakove neuhranjenosti i bio je prekriven ranama. Unatoč životinjskom držanju, imao je izrazito ljudski oblik.
Identitet osobe odgovorne za dodjelu imena Haris Pućarica ostaje misterij, kao i motiv ove odluke. Međutim, ovo je ime imalo značajne implikacije, jer je postalo sinonim za njegovu vjersku i nacionalnu pripadnost. Uz neposrednu prijetnju rata koja se nazirala na horizontu, ova se udruga pokazala izuzetno opasnom.
Dječak, koji je vuka vidio kao čovjeka, i čovjek, na kojeg vuk nije utjecao, nisu mogli oblikovati kasnije događaje. Zbog statusa napuštenog djeteta, pronađenog na nepoznatom mjestu, nitko nije znao kako s njim postupati, što je dovelo do njegovog smještaja u prihvatilište za djecu i omladinu u Beogradu, gdje je Haris ostao do 1992. godine.
Pozadina djeteta ostala je obavijena neizvjesnošću, što je dovelo do nagađanja da je besciljno otišao u dubine šume, ostavljajući roditelje da vjeruju da je postao plijen divljih zvijeri. Možda je bio proizvod tajne romanse, neželjeni potomak kojeg je mlada majka napustila usred drveća… Čak i sada, enigma koja okružuje njegovo podrijetlo i dalje postoji, bez konačnog odgovora na vidiku.
Haris je u domu za nezbrinutu djecu naišao na prihvaćanje od strane učitelja Dragana Rolovića, koji je promatrao i razumio dječakovo ponašanje.
Dragan se prisjeća početnog neodoljivog iskustva za protagonista, gdje je sve izgledalo novo i nepoznato. Okružen mnoštvom djece i velebnim zdanjem, našao se bombardiran stalnim uputama i prikazima. U početku mu je san izmicao, jer je tražio odmor na stolicama, ispod stolova, pa čak i na vrhu stolova u dnevnoj sobi. Trebalo mu je dosta vremena da se prilagodi i na kraju nauči spavati u ispravnom krevetu.
Prvi susret s televizijom pokazao se kao spoj tragedije i komedije. Svjedočeći njegovom ogromnom strahu, pribjegli smo tome da ga izvučemo ispod kreveta, uhvativši ga za noge. Njegov nedostatak higijenskih postupaka bio je očit, jer je ostao nesvjestan svrhe slavine. Naučiti ga osnovnim zadacima kao što su kupanje i rezanje noktiju predstavljalo je izazov jer je dugo vremena pokazivao otpor.
Rolović se prisjeća Harisove snažne vezanosti za svoj posjed, čuvajući sve, od četkica za zube pa nadalje. Haris je bio posebno fasciniran klikerima i psima. Rolović se živo sjeća trenutka kada im je u dvorište ušao rotvajler, natjeravši ostalu djecu u bijeg. No, Haris je neustrašivo prišao psu, razgovarao s njim i nježno ga za ogrlicu odveo do Rolovićeve ordinacije. Pas je mirno stajao uz Harisa, ostavivši upečatljiv utisak na Rolovića.
Ispred nas je stajao visok lik, čija je dob procijenjena na oko 10, iako je mogao biti i 12. Nisam mogao ne prisjetiti se nevjerojatne duljine njegovih ruku. Njegova kosa, nijanse između plave i svijetlosmeđe, nadopunjavala je njegove prodorne plave oči i blijedu, svijetlu kožu. Po dolasku pokazalo se da boluje od kronične upale sinusa jer mu je iz nosa neprestano curilo.
Rolović je primijetio da Haris ima poseban način hoda koji bi se mogao opisati kao pomalo nespretan. Unatoč tome, sam Haris nije bio inherentno nespretan niti je imao bilo kakva tjelesna oštećenja. Međutim, bio je lošeg zdravlja i pothranjenosti, s vidljivim ogrebotinama i ranama na tijelu. Osim toga, Haris se borio i s govorom i s hodanjem. Kasnije je otkriveno da nije znao hodati u cipelama, ali tu je vještinu s vremenom stekao učenjem.
Unatoč svim preprekama, djeca su ga prigrlila i pružila mu pomoć na sve moguće načine. U početku su se za komunikaciju s Harisom oslanjali na geste, ali on je brzo usvojio početni vokabular.
Vidjelo nam se da je razumio većinu informacija koje sam mu prenio. To je pokazalo da je imao prethodne interakcije s pojedincima i da je posjedovao sposobnost verbalne komunikacije. Djeca su odigrala ključnu ulogu u njegovom brzom usvajanju govora. Njihova predanost i neočekivana sposobnost da uspostave snažnu vezu s Harisom ne samo da su ga sačuvali, već su mu prenijeli i bogato znanje, na našu veliku radost“, ponosno ističe Dragan.
- Unatoč tome što je bio okružen djecom, nikada se s njima nije sukobljavao niti ih provocirao. Imao je posebnu vezu sa svojim najboljim prijateljem Žiletom, koji je među ostalom djecom u domu bio poznat po svojoj inteligenciji i snazi. Iznenađujuće, Žilet je preuzeo ulogu njegovatelja, podučavajući ga osnovnim vještinama kao što su držanje olovke, pisanje, pranje zuba i kupanje. Bilo je slučajeva da bi Harisa našli mokrog jer mu je Žilet pomagao za vrijeme kupanja. Harisa je Žiletov odlazak iz kuće jako pogodio jer više nije imao nekoga tako bliskog na koga bi se mogao osloniti.
Haris je imao posebno mjesto u našim srcima kao edukatora, posebno za mene, jer sam iz prve ruke svjedočio njegovom putu i izuzetnim koracima koje je napravio u tako kratkom periodu. Imao je jedinstvenu sposobnost uspostavljanja veze s nama, nježno se naslanjajući na naša ramena, tražeći naklonost i brigu, kao i svako drugo dijete. Takvo njegovanje nikada nije izostalo iz njegovog života u našem narodu, napominje Rolović, prenosi Poskok.info.
Haris, koji je tada imao oko 17 godina, vraćen je upravo na mjesto gdje je i pronađen. Usred ratnog kaosa, obučen je u uniformu i otpremljen u dubinu šume. Nažalost, nikada se nije vratio.
Postoje priče koje sugeriraju da je njegova smrt bila posljedica zalutalog projektila, iako ostaje neizvjesno je li se jednostavno vratio kući. Naposljetku je prekinuo svaku komunikaciju s drugima i nikada nije bilo nikakvih upita u njegovo ime.
Vuk Ršumović režirao je film “Ničije dijete” koji svoju inspiraciju crpi iz života Harisa Pućarice.
