– U rasponu od deset dana, ceo narod Srbije pada u san, obuzet jedinstvenom opsesijom: lociranjem mlade devojke koja je nestala u blizini Bora. Cijela regija također, pratila je tijek samog događaja, ali se na žalost sve završilo još jučer. Nezamisliv završetak ovog niza događaja sve je ostavio u nevjerici. Prema pisanju Kurira, postoje sumnje da je beživotno telo deteta bačeno na deponiju nakon što ga je udario automobil kojim su upravljale dve osobe.
Tokom žalosnog incidenta, Kurir TV je pozvala Snežanu Anđelić, cijenjenog dječjeg psihologa, da razgovara o najefikasnijem pristupu roditeljima u ovakvim teškim trenucima i značaju psihološke pomoći. Na poziv domaćina, dr Anđelić je naglasio da je gubitak djeteta tragedija bez premca i nastavio sa rasvjetljavanjem zamršenih psiholoških mehanizama koji se razvijaju u takvim okolnostima.
- Gubitak djeteta je nesumnjivo najrazornija tragedija koja se može preživjeti. Sve druge teškoće, na ovaj ili onaj način, mogu se popraviti i nadoknaditi. U početku će ove roditelje preplaviti nezamislivi šok. Nakon što prime vijest, njihovi umovi će se boriti da shvate njenu stvarnost. Svako vlakno njihovog bića će se oduprijeti prihvaćanju istine, što će dovesti do izljeva nevjerice. Ovo posebno važi za majke koje se drže nade i vere da će sve na kraju biti u redu. Trebat će im nekoliko dana da se pomire sa ovom srceparajućom stvarnošću, što će nam omogućiti da svjedočimo njihovim prirodnim reakcijama.
U slučajevima kada postoji nedostatak odgovora, to često ukazuje na to da pojedinac ne prihvata datu informaciju. Naša urođena sklonost je da u potpunosti odbacimo tu pojavu. U ovom konkretnom slučaju roditelji su već pretrpjeli ogromne muke dok su tragali za svojim djetetom. Majka, ne znajući gdje se nalazi svoje dijete, krenula je u ličnu potragu za odgovorima. Posljedično, ona može ući u stanje imobilizacije i dati oprečne detalje, jer se i sama bori s neizvjesnošću situacije i pokušava se prisjetiti. Naše kognitivne sposobnosti posustaju u takvim okolnostima, što dovodi do privremene mentalne opstrukcije.
Prema rečima dečjeg psihologa Snežane Anđelić, njeno uverenje je da je majka doživela nezamislivu traumu i da je trenutna situacija vrhunac ove košmarne iskušenja. Anđelić tvrdi da će majci biti potrebno dosta vremena da se pribere i započne prirodni proces tugovanja.
Na sličan način, cjelokupno postojanje američkog glumca Johna Travolte vrtjelo se oko njegove porodice, budući da je bio odan i ljubazan otac. Međutim, njegov se život naglo podijelio na dva različita perioda kada se dogodila tragedija 2. januara 2009. Dok je bio na odmoru na Bahamima, njegov šesnaestogodišnji sin je tragično preminuo od epileptičnog napada izazvanog Kawasaki sindromom. Razmišljajući o ovom razornom događaju, Travolta je rekao da nema ništa strašnije od gubitka djeteta.
Od trenutka kada je ušao na svijet, John Travolta i najstarije dijete glumice Kelly Preston, Jett, koji je rođen s autizmom, zauvijek su promijenili tok svojih života. Ljubav koju su osećali prema njemu bila je ništa drugo do izuzetna, kako se glumac rado seća.
Pomisao na život bez Džeta je izvan mog razumevanja. Od trenutka kada je ušao na ovaj svijet, pažljivo je očišćen i odjeven. Držala sam ga u zagrljaju i odbijala da ga pustim satima. Dok se Keli odmarala nakon porođaja, medicinski stručnjaci su pristupili da sprovedu testove na bebi. Međutim, odlučno sam odbio da budem odvojen od njega. Više puta sam insistirao: “Ne danas, možda drugi put.” Činilo mi se kao da sam izgubio svaki smisao za racionalnost.
Tragedija je zadesila dragog sina, čiji je život prekinut u nepunih 16 godina. Čitava porodica uživala je na odmoru u mirnoj seoskoj kući na slikovitom ostrvu Grand Bahama kada se dogodilo nezamislivo. “Usred sna, naglo me probudio zvuk hitnog kucanja mog sina na vrata njegove sobe u prizemlju. Bez oklijevanja sam pojurio na njegovu stranu”, ispričao je Travolta. „Po mom dolasku već se okupio tim medicinskih sestara, koji su marljivo radili na spasavanju mladog Jetta koji je bio u grlu. Ubrzo sam preuzeo zadatak davanja CPR-a, dok je druga medicinska sestra izvodila esencijalnu tehniku indirektne masaže srca. .
Bili smo dobro upoznati sa Jetovim čestim epizodama, što nam je omogućilo da odgovorimo na odgovarajući i efikasan način. Bez greške smo uvek bili u stanju da se nosimo sa situacijom, osim u ovom konkretnom slučaju. Nažalost, tokom njegovog posljednjeg napada, nismo mogli ništa učiniti da ga spasimo, što je rezultiralo njegovim preranim premikom.
Kada je stigao na lokaciju, Tarino Lightbourne, bolničar, živo se sjeća prizora Johna Travolte koji se pojavio nesređen dok je neumorno davao vještačko disanje svom sinu. Postojao je nepogrešivi očaj u njegovim suzama punim očiju dok je molio da se poštedi život njegovog djeteta. Tarino je kasnije dokumentovao srceparajuću scenu, napominjući da je Džon bio preplavljen emocijama, a oči su mu bile krvave i pune suza. Fiksirao se na plafon, neprestano izgovarajući molbu višoj sili: „Bože, molim te, pomozi mi.
Lightbourne je pratio mladu osobu do medicinske ustanove i bio je prisutan tokom srceparajućeg slučaja njihove smrti. Iza okvira zavjese bolničke sobe, Johnove oči otkrivale su neopisivu tjeskobu, kao i neopisivu naklonost prema svom djetetu. Čvrsto zagrlivši sina, izgovorio je riječi: “Izvinjavam se, Jet”, s uvjerenjem da je možda učinio sve što je u njegovoj moći da ga spasi.
Tokom razgovora za US Weekly 2019. godine, John Travolta se bavio iskustvom gubitka djeteta i trajnim bolom koji traje, nesmanjen, čak i nakon deset godina. Glumac je naglasio da takva tragedija nepovratno mijenja tok nečijeg postojanja.
- Deceniju nakon tragedije, glumac je na Fejsbuku izrazio dubok uticaj koji je imala na njihov život. Priznali su da mnogi ljudi vjeruju da je gubitak roditelja najteže iskustvo, ali sada znaju da ga gubitak djeteta nadmašuje u smislu čistog razaranja. Glumac je to opisao kao najgoru stvar koja im se ikada dogodila, nesiguran da li će to uopće preživjeti. Razmišljali su o dubokoj ljubavi i povezanosti koju su dijelili sa svojim djetetom, onim koje su gledali kako raste i njeguju od prvih koraka. Na ovom srceparajućem putovanju, njihovo dijete ne samo da ih je naučilo ljubavi, već je postalo i njen simbol. Gubitak djeteta, zaključili su, nezamisliva je tragedija koju niko ne treba da trpi.
