Odnosi Srbije i Koova su oduvijek bili zategnuti, a sve kreće još od početka 80 godina prošloga vijeka. Situacija je takva, da uvijek može da se desi neki početak rata, koji bi mogao da bude krvaviji od onoga iz 1992 godine.
Prije otprilike godinu dana stigao sam u ovo mjesto s optimističnim ciljem da dobijem posao. Na svu sreću, uspeo sam da nađem posao preko prijatelja specijalizovanog za servisiranje motora. S obzirom na ograničene mogućnosti zapošljavanja u Brezovici, smatrao sam se sretnim što sam ovdje našao posao. Zadovoljan sam trenutnom situacijom i nemam poteškoća; sve teče glatko. Radi se konstantno, jer se motori redovno servisiraju“, rekao je on u intervjuu koji je vodio Jutjub kanal „Refki Alija“.
- Stanovnici njegovog radnog naselja su ga spremno prihvatili i srdačno primili. „Stekao sam njihovo najveće poštovanje, kao da sam dugogodišnji stanovnik, a ne doživljavan kao Srbin… Kao da im pripadam. Na mom radnom mestu su pojedinci albanskog, turskog, goranskog porekla, koji zastupam različite nacionalnosti, ali sam ja jedini zagovornik jedinstva. Nema sukoba”, rekao je on.
Uprkos svom ograničenom znanju albanskog, i dalje je u stanju da efikasno komunicira i sa klijentima i sa komšijama, oslanjajući se na osnovni rečnik.
Nema apsolutno nikakvog problema; povremeno razgovaraju sa mnom na albanskom, a povremeno neko zna i bošnjački ili srpski. Većina njih je svesna mog srpskog porekla, ali niko se nikada nije zapitao: „Zašto ste došli ovde?“ Nikad to nisam čuo. Uprkos odrastanju u Potkaljaji, naselju u Prizrenu koje karakterišu uske ulice i područje sa najizazovnijim pristupom u gradu, moja strast za motociklima je procvetala, što me je navelo da steknem veštinu da ih popravljam.
Govorio je o stalnom petljanju i preuređivanju, stalnom radu na motoru. Poziv jednog Albanca odveo ga je na radionicu gde je imao priliku da uči i radi. Znanje koje je stekao o motorima bilo je neprocjenjivo.
Razmišljajući o toj odluci, on je uložio značajne misli o tome da li treba da se vrati u Prizren ili ne.
Po dolasku, moram priznati da sam u početku bio zabrinut zbog srpske nacionalnosti i pripadnosti mlađoj generaciji. Međutim, moje iskustvo ovdje je potpuno suprotno onome što ljudi govore ili prikazuju. Srbi su ovde dočekani raširenih ruku, slobodni da istražuju grad i biraju da ovde borave ako žele. Ako bi se neko izjasnio kao Srbin, to ne bi izazvalo drugačiji tretman. U stvari, oni bi bili pozvani da se uključe u razgovor i pridruže se drugima. Mnogi moji prijatelji su zapanjeni i ne shvataju kako mogu napredovati u ovom okruženju. Njihovo prvo pitanje je uvijek: “Da li nailazite na neke probleme?” Na šta ja samouvereno odgovaram: „Nemam problema. Dođite i uverite se u to, prijatelji moji.
Sa prebivalištem u Prizrenu, on ponosno tvrdi da je vlasništvo nad svojim stanom, u kojem živi i njegova majka. Tokom svog boravka u gradu, nikada nije naišao na poteškoće.
BONUS VIJEST:
Sa ograničenim dostupnim informacijama, otišao je na društvene mreže da podijeli sve što zna o njemu. Razlog za to bio je nedostatak bitnih detalja, jer je njegov ujak nestao bez ikakvih tragova.
- Bogoljub Raljić rođen je 1937. godine u Skender Vakufu, koji je tada bio poznat kao takav. Po odsluženju vojnog roka 1959. godine preselio se u Pančevo kod strica, koji mu je preneo obućarske veštine. Čini se da je u tom periodu imao trudnu djevojku. Nakon brojnih godina boravka i rada u gradu, neobjašnjivo je nestao jedne večeri, ne uspjevši se vratiti u svoj stan. Ovo odsustvo je potrajalo ne samo narednog dana nego i narednog dana nakon toga. Svi tragovi Bogoljuba Raljića su netragom nestali.
Dok se Dušan upušta u razgovore, udubljuje se u sećanja i prikuplja uvide od svakog pojedinca sa kojim se susreće, on otkriva zadivljujuće detalje. Uprkos protekle šezdeset četiri godine, njegova odlučnost da locira ujaka ostaje nepokolebljiva – on žudi da razotkrije misteriju oko Bogoljubove sudbine.
I pored značajnog protoka vremena i slabosti dokaza, Dušan ističe značaj i najmanje izmene. Svaki dodatni grumen informacija ulijeva mu optimizam i motivira ga da istraje u svojoj nemilosrdnoj potrazi, koja se stalno intenzivirala u posljednje tri godine.
Nakon niza godina, stepen budućeg uspjeha ostaje neizvjestan, poznat samo Bogu. Uz pomoć osobe od poverenja iz Pančeva, uspeo sam da otkrijem detalje o identitetu devojčice, njenom zanimanju i prebivalištu u tom periodu, kao i da je sa mojim ujakom rodila sina – priča Dušan za Telegraf.rs, vraćajući se na početne faze naracije.
Bogoljub Raljić, rođen 2. maja 1937. godine, u današnjem Kneževu, bio je drugo od sedmoro dete u njegovoj porodici. Roditelji su mu bili Nikola i Persa. Bogoljub je 1957. godine stupio na odsluženje vojnog roka u Varaždin. Sve to vreme vodio je prepisku sa stricem Dušanom, koji je živeo u Pančevu i posedovao prodavnicu obuće. Po odsluženju vojnog roka, Bogoljub je poslušao ujakov poziv i uputio se u Pančevo.
Dušan priča da je njegov otac Nikola bio izuzetan domaćin i cenjen u svojoj sredini i šire. Iako je bio jedan od rijetkih pismenih pojedinaca svog vremena, Nikola je sve dogovore vodio putem pisane prepiske. Prepoznajući ograničene mogućnosti mladih u njihovom kraju, posebno u ledini i stočarstvu, doneo je odluku da Dušanovog strica Bogoljuba pošalje u Pančevo. Svrha je bila da Bogoljub završi svoje šegrtovanje u obućarstvu i tamo zaživi, s obzirom na duge zime koje su trajale šest meseci u njihovom kraju.
Bogoljub se preselio u Pančevo kod strica i nastanio se u ulici Braće Jovanović. Prema rečima poznanika, Dušan tvrdi da je Bogoljub pokazivao brzo majstorstvo svog zanata i veliku marljivost. Napredak se odvijao upravo onako kako se i očekivalo, a mladi Bogoljub, od samo dvadeset dve ili tri godine, bio je izuzetan u svojim aktivnostima.
Ipak, njihovo postojanje naglo skreće na alternativni put, pretvarajući se u enigmu koja i nakon svih ovih godina ostaje nerazjašnjena. Već šezdeset četiri godine od Bogoljuba nema ni traga ni komunikacije.
Nakon njihove šetnje, Bogoljub se tog dana nije vratio u stan. Sljedeća noć je došla i prošla, a soba je ostala prazna čak i ujutro. Prošla im je misao da je možda proveo noć kod kolege. Međutim, kako su prolazili drugi, treći i peti dan, od Bogoljuba i dalje nije bilo ni traga ni zvuka. Držali su se nade, jer mu je to bilo potpuno van karaktera da izostane bez objašnjenja. U početku su se suzdržavali od kontaktiranja policije iz straha da je možda regrutovan od strane emigracije, koja je tih godina aktivno tražila pojedince. Njihove brige su se širile i dalje od njih samih, obuhvatajući ispitivanje OZNE i UDBE, kao i njihovih rođaka koji su bili zaposleni u JNA. Dušan prepričava njihova privođenja.
Pisma su slana na razne destinacije tokom njihovih putovanja. Iz Bosne su mu se javili roditelji kako bi ga obavijestili da nije posjetio njihovo prebivalište niti se dopisivao s njima.
Po povratku kući, Anđelko je ispričao događaje koji su se odigrali, da bi ga svi okrivili za nedostatak reakcije; kao rezultat toga, nije mogao da spava te večeri.
Prema njihovom pričanju, odlučio je da napusti svoju uobičajenu radnu rutinu i umjesto toga se odvažio prema željezničkoj stanici, vođen iščekivanjem susreta sa zagonetnom ženom. Nažalost, njegovi napori su bili uzaludni. Ponavljao je posete, svaki put strpljivo čekajući, ali bezuspešno. Žena mu više nikada nije prešla put.
Dušanov način govora, u kombinaciji sa nepredvidivom prirodom života, stvara romane koji izazivaju osećaj tuge. Kako vrijeme prolazi, povremena prepričavanja ove priče služe kao katalizator za prisjećanje. Sredinom osamdesetih godina pokušano je da se ova priča prenese dopisom Crvenom krstu, ali Dušan tvrdi da odgovor nikada nije dobio.
