– Silvana Armenulić je definitivno jedna od pjevačica iz starije garde pjevača, koja nikada nije pokazala svoj puni potencijal. Izdala je samo jedan album, sa 10 sjajnih pjesama, i tu se njena karijera na žalost završila. Ostala je kćerka iza nje, a najgore od svega je to, da je bila u drugom stanju kada je poginula.
Silvana Armenulić, legendarna ikona folk glazbe, imala je složenu životnu priču koja je obuhvatila kako njezinu izuzetnu slavu, tako i preranu smrt u prometnoj nesreći obavijenu velom misterija. Unutar njezine pripovijesti leže skrivene istine o drugim zvijezdama koje je susrela, odjeci Shakespeareovih zapleta, elementi ruskih bajki i jezivi prizvuci psihološkog horora, a sve to vodi do brzog i neočekivanog zaključka.
Rođena 18. maja 1939. godine u Doboju, Zilha Barjaktarević posjedovala je neprolaznu ljepotu i zadivljujući glas. Bila je kćerka Hajrije i Mehmeda Barjaktarevića, slastičara, a odrasla je u Gornjoj Mahali u Doboju, zajedno sa svojih devetero braće i sestara. Život u njihovom susjedstvu nije bio nimalo lak. U djetinjstvu je oboljela od smrtonosne difterije i nekim čudom preživjela, dok njezin mlađi brat Hajrudin tragično nije. Težina zbrinjavanja i brige za njihovo devetero djece pala je isključivo na majku, budući da je njihov otac podlegao alkoholu i zanemario svoju obitelj.
Dok smo se stisnule jedna uz drugu, majka se nagnula k nama i, raspitujući se za naša imena, otkucavala ih je na prstima. Još uvijek ne mogu shvatiti kako je uspjela spojiti kraj s krajem. Činilo se kao da se sve vrti oko tog ukletog broja devet: devet kaputa, devet obroka, devet pari cipela… Upravo je taj stalni podsjetnik potaknuo Silvanine snove da se jednog dana oslobodi tereta na svojim ramenima, kao što će kasnije otkriti kada je postala zvijezda.
Godine 1947. Zilha je započela svoj put kroz osnovnu školu. U to su vrijeme njezini učitelji prepoznali njen izuzetan glazbeni talent, što ju je navelo da uzme mandolinu i na kraju istraži svoje pjevačke sposobnosti. Za Zilhu je glazba postala sredstvo da se oslobodi života koji nije željela. Očeve borbe s trijeznošću i majčino uvjerenje da je obrazovanje potrebno samo dok se ne stekne osnovna pismenost naveli su Zilhu da žudi za nečim više. Glazba je postala njezin spas, pružajući tračak nade i priliku da promijeni svoje okolnosti.
Zilha, tada šesnaestogodišnjakinja, donijela je odluku da se preseli u Sarajevo i živi kod tetke.
Iako je bila maloljetna, počela je nastupati po ilidžanskim kafanama. Nedugo zatim otkrio ju je harmonikaš Ismet Alajbegović Šerbo koji je ostao zadivljen njenim talentom, pa ju je pozvao u svoj orkestar. No, kao maloljetna, trebala je pristanak roditelja. U početku su se protivili toj ideji jer se kafanska pjevačica u to vrijeme nije smatrala respektabilnim zanimanjem.
Ipak, Zilha se nije mogla pridržavati putanje koju su za nju zamislili, što im je ubrzo postalo jasno. – Pa, ako to doista želi, neka se bavi karijerom pjevačice – priznao je njezin otac, nakon što je već prestao da se nada u sva druga nastojanja. I tako je u krugu kafane Topola na Ilidži započeo put najslavnijeg svjetla u analima novostvorene jugoslavenske narodne glazbe.
- Raditi kao pjevačica u barovima može biti neugodan i potencijalno opasan posao, posebno za mladu i neiskusnu djevojku. Okruženje je često ispunjeno dimom, pijanim pojedincima, svađama, uvredljivim komentarima, a povremeno čak i osjećajem opasnosti. Kako bi izdržala izazove ove ere socijalističkog realizma, Zilha je preuzela ime svoje voljene protagonistice iz romantičnog filma, u nastojanju da sačuva svoj mladenački duh.
U filmu “Gorka riža” zanosna glumica Silvana Mangano oživjela je lik strastvene, zgodne i drske američke radnice na plantažama riže u sjevernoj Italiji. Ovaj lik, Zilha, pronašao je utočište u njemu, omogućivši joj da slijedi svoje velike snove.
Ulazak u bar sada me ispunjava osjećajem nelagode, od čega mi se naježi koža. Iskustva neugodnosti i poniženja koja smo pretrpjeli ostavila su trajan trag. Osim ako netko nije osobno iskusio prisutnost pijanih pojedinaca, ne može razumjeti čisti strah koji prati takve susrete. Silvana, razmišljajući o vlastitim iskustvima nastupa u vrhunskim lokalima, može samo zamisliti u kakvom su položaju pjevačice koje se nađu u raznim barovima gdje ih većina posjetitelja gleda s prijezirom i ignoriranjem.
Godine 1958., prije nego što je mlada pjevačica stekla slavu u Beogradu i cijeloj zemlji, na nastupu u Leskovcu naišla je na promrzlog mladića kako sjedi na klupi ispred hotela. Prišavši mu, upustila se u razgovor i otkrila da je otputovao iz svog sela u potrazi za poslom, ali nije uspio. Nasukan bez sredstava i mjesta za spavanje, mladić je svoju nevolju podijelio sa Silvanom. Budući da je i sama prošla težak put, Silvana je osjećala duboku empatiju prema njemu i nudila mu je pomoć koliko je mogla. Apelirala je na direktoricu hotela da nesretnom mladiću osigura posao i smještaj. S obzirom na njezinu neosporivu karizmu i šarm, ne čudi što je objeručke prihvatio njezinu ponudu. Ispunjen neizmjernom zahvalnošću, mladić se počeo družiti s glazbenicima te im se, na Silvanin poticaj, povremeno pridružio i otpjevao pjesmu.
Mladić Toma Zdravković s 20 godina ukrstio je puteve s 19-godišnjakinjom. Nisu znali da će njihov susret oblikovati njihovu budućnost na nezamislive načine. Kako je vrijeme prolazilo, Toma je postao vrlo tražen folk kantautor, a upravo su njegove poetske skladbe donijele Silvanu slavu diljem Balkana. Jedna posebna pjesma, “Sta če mi život,” nastavlja odjekivati među onima koji nose teret boli i emocionalne boli, budući da je i dan danas glavni zahtjev u barovima.
Silvanin put od Loznice do Beograda kulminirao je godinu dana kasnije. Svoj prvi nastup održala je u renomiranom hotelu “Bristol”, uz talentiranog Jovicu Marinovića i njegov orkestar. Zanimljivo, Jovica nije samo glumio pjevača već je pokazao i svoje bubnjarsko umijeće, dok je Predrag Gojković zvani Cune dodao svoj glazbeni štih. Nakon ove uspješne suradnje, Silvana je vrlo brzo prešla u cijenjeni hotel “Grand”, poznat kao utočište glazbenih legendi. Ovaj prijelaz nije bio puka slučajnost; Aca Stepić, kompozitor koji se prethodno susreo sa Silvaninim očaravajućim glasom u sarajevskoj kafani Topola na Ilidži, orkestrirao je njen prelazak u “Grand”. Prepoznavši njezin golemi potencijal, Aca je bez napora uvjerio upravitelja hotela da osigura Silvanine usluge, bez ikakvih financijskih obzira. Takvo uvjeravanje teško da je bilo izazov, s obzirom na to da je Silvanina očaravajuća ljepota nadopunjavala njezin izniman vokalni talent.
Predstave “Granda” ne samo da su joj prikupile veliku i privrženu publiku, već su označile i značajnu prekretnicu u njenom životu. U prepunoj dvorani nije mogla ne primijetiti mladića koji se izdvajao od ostalih. Dok su se svi ostali prepustili alkoholnim pićima, on se odlučio za sok od malina, detalj koji joj je privukao pažnju. Sjedeći sam, djelovao je pomalo smanjeno, kako će kasnije ispričati Silvana. Ubrzo su je članovi orkestra upozorili da je ovaj mladić duboko zaljubljen u nju. Otkrila je da on nije samo student prava, već i poznati tenisač te jugoslavenski reprezentativac. Nadalje, potjecao je iz ugledne beogradske obitelji.
- U razdoblju kada su glazbeni izdavači žarko tražili nove talente narodne glazbe, Silvana je krenula na svoj put potpisivanjem ugovora s PGP-RTS-om. Ova suradnja dovela je do stvaranja četiri albuma dueta sa skladateljem Petrom Tanasijevićem, koji su doživjeli izuzetan uspjeh. Međutim, Silvanine su se težnje protezale izvan dueta; čeznula je za mogućnošću izdavanja solo albuma. Tako je, kada joj je Jugoton iznio ponudu, objeručke prihvatila i nije gubila vrijeme. U siječnju 1967., u suradnji s Acom Stepićem, Silvana se odvažila u tonski studio kako bi producirala novi solo album.
Tijekom njihovih dugih putovanja i bezbrojnih dubokih razgovora, Toma je imao priliku intimno razumjeti sve njezine borbe, njezino jedinstveno postojanje i način na koji je prenosila svoje misli i emocije. Zašao je u dubinu same njezine duše. No, upravo u tom trenutku obratili su mu se s molbom da sklada pjesmu za beogradski parlament.
Dok su mi misli o Silvani i njezinim egzistencijalnim razmišljanjima zaokupljale um, shvatila sam da trebam predah. Prepustio sam se nekoliko dana piću s nekim društvom, zbog čega sam se osjećao potpuno loše i iscrpljeno. Kada sam se konačno probudio, našao sam se u hotelu Slavija. Unatoč svom rastrojenom stanju, znao sam da u devet sati trebamo krenuti na turneju. Uz jaku glavobolju i osjećaj očaja, posrnula sam dolje i naručila kavu. U pokušaju da ublažim svoju agoniju, zgrabio sam notes i olovku od konobara.
Na temelju rekonstrukcije nesreće, Ford Granada se kretala brzinom od oko 150 kilometara na sat ravnom cestom. Iznenada, bez upozorenja, vozilo je skrenulo na suprotnu traku, što je dovelo do sudara. Vozač kamiona primijetio je farove koji su se brzo približavali u daljini, ali je pretpostavio da će proći. No, kako je postalo očito da je sudar neizbježan, vozač kamiona pokušao je zakočiti, no pokazalo se uzaludnim. Udarac između desne strane Ford Granade i kamiona bio je toliko snažan da je potpuno izbacio prednji desni kotač i poluosovinu, zbog čega je automobil podletio ispod kamiona.
Silvana i Dina, Mirjanine sestre, otkrile su da su savjetovale da se ne čita obdukcijski nalaz. Iako su je i sami pročitali, Silvanu su snažno odvraćali od toga. Otkriveno je da je Mirjana u trenutku smrti bila u šestom mjesecu trudnoće. U blizini ceste kanal je dao violinu u raspadu, a prolazak Silvane unio je brojne enigme. Jedna takva enigma uključivala je neobičnu okolnost da su, umjesto da su na dobrom putu za Beograd, stigli tek na pola puta.
