Josip Broz Tito je definitivno predsjednik koji je itekako veliki trag ostavio u bivšoj Jugoslaviji. Nakon njegove smrti 1980 godine, polako kreće raspad zemlje, a nacionalisti polako dolaze na svoje, te potpuni krah se dešava 1991 godine, kada kreće veliki građanski rat u državi.
U 15.05 sati. 4. svibnja 1980. u zagrebačkom studiju televizijski voditelj Miroslav Lilić najavio je smrt druga Tita. Josip Broz Tito proveo je posljednjih 68 dana svog života oslanjajući se na respirator i primajući hranu putem infuzije.
- Stane Dolenc, utjecajni šef policije kojeg su mnogi smatrali potencijalnim Titovim nasljednikom, u razgovoru s Titovim liječnikom istaknuo je državnom vrhu važnost svakog sata, a ne svakog dana. Tada je dr. Predrag Lalević, član Titovog liječničkog konzilija, objasnio da je pacijenta držao na respiratoru zato što mu je mozak još uvijek u funkciji, dajući medicinsko opravdanje za svoju odluku.
Nakon što je prošlo dosta vremena, Lalević se u jednoj njemačkoj bolnici suočio s kritikama zbog odluke da preminulu osobu nekoliko dana drži na respiratoru.
Lalević je pojasnio da je skinuo aparate za održavanje života, ističući da nije ni šala preuzimati odgovornost za njegovu smrt. Naglasio je da je osoba preminula već deset minuta prije, te da nema mogućnosti za preživljavanje.
Unatoč tome što je bio potpuno svjestan prisutnosti gangrene u lijevoj potkoljenici, Tito je uporno odbio amputaciju, pokazujući izuzetnu odlučnost.
Po dolasku u Ljubljanu prva postaja bio nam je Klinički centar, gdje smo obavili snimanje arterija Titove lijeve noge. Odatle smo produžili do Brda kod Kranja. S obzirom na ozbiljnost arterijskog stanja, predsjedniku smo predložili operaciju, no on je to odbio. Kako bismo istražili alternativne mogućnosti, potražili smo ekspertizu profesora Debejkija iz SAD-a i Knjazova iz Moskve. Debejki je kao rješenje preporučio amputaciju, au slučaju da je Tito odbio taj prijedlog, ostavio nam je protezu za izradu mosta za krvnu žilu, iako su šanse za uspjeh bile male. Unatoč njegovom upornom odbijanju amputacije, pokušali smo izraditi most pomoću proteze koju nam je dao Debejki. Kao što se i očekivalo, ova se operacija pokazala neuspješnom, no Tito se ipak opirao ideji amputacije. Tek kada je svjedočio alarmantnom stanju svoje potkoljenice, plave boje i istaknutih mjehurića, konačno je popustio i rekao, “učinite što morate.” Te je priče prepričao Lalević, Titov osobni liječnik punih 16 godina.
Važnost svake odluke donesene u posljednjim danima Titova života teško je precijeniti. Ističe se jedan poseban trenutak, koji je uključivao raspravu o amputaciji noge bivšeg čelnika Jugoslavije. Cijeli državni vrh pozorno je slušao iznesene liječničke savjete. U zaključku, Stane Dolanc, utjecajni šef tajnih službi, umirio je liječnički tim izjavom: “Razumijemo izazovne okolnosti i priznajemo mogućnost Titove smrti čak i prije nego što dođe do amputacije. Međutim, uvjeravam vas da ne jedan će vas smatrati odgovornim za bilo kakav ishod.
Brzom akcijom liječnički tim brzo je pripremio kiruršku salu i pristupio amputaciji noge Josipu Brozu. U početku se činilo da je postupak uspio i da će Josip Broz izvući.
Kirurški zahvat prošao je bez problema, a Tito je čak počeo primati i posjetitelje dok je bio na odjelu intenzivne njege. Za posjet su se pobrinuli i njegovi sinovi Žarko i Miša. Već smo razmišljali o odlasku na Brdo kod Kranja kad su nastale komplikacije. Počelo je s problemima s bubrezima, a zatim su uslijedile druge komplikacije. Predsjednik je ostao na respiratoru dugih 68 dana. Nagađanje o tome koliko bi još mogao preživjeti da mu je noga odmah amputirana bilo bi puko nagađanje. U raspravama se nikada nije poticala tema smrti, osim što je Tito odbio operaciju, izjavivši: “Spustit ću se samo u cjelini”. Ove riječi podijelio je član Titovog liječničkog konzilija, vrsni kirurg i anesteziolog.
Tijekom posljednjih godina života Tito je dobivao obroke posebno pripremljene za NASA-ine astronaute, uslugu koja je bila omogućena dostavama iz Houstona. Jože Oseli, poznati slovenski kuhar i Titov batler, posvetio je posljednjih sedam godina svog života prateći Tita i brinući se o njegovim prehrambenim potrebama sve do njegove smrti.
Svjedočenje njegovom silasku za nas je bilo teško i tragično iskustvo. Stajali smo uz njega do samog kraja. Dok su ga transportirali na patologiju, omogućili su nam da se s njim oprostimo. Oseli je, po svom sjećanju, opisao kako je Tito u završnoj fazi života bio obasut svim ovozemaljskim privilegijama, ali mu je spas izmicao.
Miroslav Ilić, spomenuti TV voditelj, bio je svjestan pet mjeseci unaprijed da će na njemu pripasti vijest javnosti o Titovoj smrti. Dramatične događaje tih dana slikovito je prepričao u autobiografiji “Bez reprize”, prenose 24 sata.hr. Saša Zalepugin, redatelj i urednik Nedjeljnog popodneva, i ja dogovorili smo se da će on, u slučaju da dobije naredbu o prekidu emitiranja emisije, ekspresno prebaciti vizual na kadar dvije slobodne stolice koje su bile raspoređene u studiju. Čim je stigla vijest, odmah smo prekinuli program i fokus prebacili na spomenute stolice. Bez umnožavanja sadržaja iz Tanjuga, brzo sam se uputio u studio.
Dok gledam u kameru, odjednom se upali crveno svjetlo, signalizirajući značajnu poruku: “Radničkoj klasi i narodima Jugoslavije, Predsjedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Predsjedništvo Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije Jugoslavija objavljuje smrt druga Tita…
Nakon što sam preletio vijesti, pomaknuo sam pogled prema kameri, razmišljajući o tome da ustanem sa svog sjedala. Ipak, na moj užas, odjednom sam postao svjestan činjenice da sam svoje plave hlače zaboravio zamijeniti za par crnih!
Dok nastavljam da sjedim, režiser me uhvati u kadar i bez oklijevanja objavljujem gledateljima: „Dame i gospodo, Jugoslavenska radiotelevizija od ovog trenutka počinje s emitiranjem izuzetnog programa.
Program, koji je bio uistinu izuzetan, trajao je otprilike pet dana. Naša je strategija uključivala posvećivanje 90 posto programa prikazivanju dokumentarnih i igranih filmova o Titu. Zanimljivo je da je Televizija Beograd odbila preuzeti odgovornost za emitiranje naših vijesti, već ih je emitirala svega 30 sekundi nakon nas. No, brojne europske televizije, uključujući one iz Austrije, BBC, Njemačke, Švedske i još tridesetak drugih, revno su prenijele vijest. Globalna zajednica pokazala je duboku razinu interesa. Nadalje, tijekom prijenosa Eurovizije objavljeno je da sam vijest o Titovoj smrti prenio uz upečatljiv naslov ‘Tito je mrtav’, otkrio je.
