– Ono što je itekako postalo popualrno u posljednje vrijeme jeste prelazak na drugu vjeru. To neki itekako olako shvataju, te to rade čisto iz pomodarstva, a nisu niti svjesni da je to i više nego osjetljiva stvar. U neka prošla vremena to su bili groteskni potezi, n koje se trebalo odlučivati po par godina.
Miću, kako su ga od milja zvali, čekala je obećavajuća budućnost zbog očeve pozicije nižeg časnika u austrijskoj vojsci. Mihajlo Latas, podrijetlom iz Srbije, stekao je iznimno obrazovanje na prestižnoj vojnoj školi u Gospiću.
Pad je došao brzo i iznenada kada je njegov otac nasilno uklonjen s položaja pod kaznenom prijavom, optužen za pronevjeru i vojske i vlade.
Kako bi izbjegao uhićenje, Mihajlo Latas je krenuo na put u Bosnu, potraživši utočište najprije u Glamoču, a zatim u Banjoj Luci, gdje se suočio s brojnim izazovima u borbi za opstanak.
U 21. godini Mihajlu se ukazala prilika za zaposlenje kod jednog turskog trgovca u Banjoj Luci. No, uvjet za prihvaćanje posla bilo je vjersko obraćenje. Slijedom toga, Mićo je primio islam, podvrgnuvši se ritualnom izlaganju suncu i uzeo ime Omer. Iako je njegov rad kod trgovca bio kratak, iznimno talentirani i inteligentni Omer žudio je za više. Nakon što se već obratio na novu vjeru, bio je odlučan iskoristiti dobrobiti koje je ona nudila.
Otišavši u Vidin, zaposlio se kao sluga među turskim vojnicima koji su bili stacionirani u gradskom garnizonu. Tu zapada za oko Ibrahimu, paši koji ga postavlja za instruktora crtanja za vlastitu djecu. Međutim, Omerov izniman talent ostavlja takav dojam na Ibrahim-pašu da ga on osobno odobrava vlastima u Carigradu. Kao rezultat toga, Omer brzo dolazi do mjesta predavača na cijenjenoj vojnoj školi u glavnom gradu.
Latas je unutar turske vojske pronašao dovoljno prilika da podijeli svoje ideje, jer je Mahmud II bio odlučan potaknuti Turke naprijed iz srednjeg vijeka. Kao rezultat tih okolnosti, uspio je osigurati položaj osobnog učitelja Abdulmejida, prijestolonasljednika, što mu je omogućilo da uroni u elitne krugove osmanskog visokog društva u Istanbulu.
Nakon njegovog obraćenja na islam, ovaj događaj imao je značajnu važnost u njegovom životu. Odmah nakon ovog događaja stupio je u brak s Advijom Hanim, bogatom nasljednicom koja je bila kćerka Hafiz-paše Čerkeza. Godine 1838., samo godinu dana nakon što je Abdulmedžid preuzeo prijestolje, Omerova karijera je uzletjela u nebo jer je unaprijeđen u čin pukovnika, nakon čega je uslijedila prestižna titula paše. Ubrzo je preuzeo ulogu vojnog guvernera Carigrada. Nevjerojatno je da su se sva ova postignuća dogodila unutar samo dvanaest godina od njegovog obraćenja na islam.
- U godinama 1840.-1841. preuzeo je kaznenu kampanju usmjerenu na gušenje pobune u Siriji, koristeći brutalne metode za postizanje svog cilja. Ubrzo nakon toga, 1842. godine, preuzeo je ulogu upravitelja ejaleta Tripoli. Međutim, njegov mandat na tom položaju bio je kratkog vijeka, jer je ponovno primijenio nemilosrdnu taktiku za suzbijanje albanskog ustanka, koji je predvodila lokalna muslimanska zemljoposjednička aristokracija, a čiji je cilj bio suprotstavljanje sultanovim reformama. Nakon užasnog kurdskog masakra koji su nanijeli kršćanskim Asircima, koji su bili članovi Istočne pravoslavne crkve, poznatiji kao nestorijanci, krenuo je u misiju u Kurdistan.
Nakon izbijanja Mađarske revolucije 1848., Omer-paša Latas preuzeo je vodstvo nad osmanskim trupama stacioniranim u Moldaviji i Vlaškoj. Tijekom tog razdoblja pokazao je izvanrednu diplomatsku vještinu uspješno upravljajući potencijalnim sukobima s ruskim i austrijskim snagama. Otprilike u to vrijeme izuzetno mladi Omer-paša dobio je unapređenje u cijenjeni čin mušira, odnosno maršala. Zapanjujuće, samo dvadesetak godina nakon proglašenja “šehida” u banjalučkoj Ferhadiji, on se popeo na najviše ešalone vojne vlasti.
Godine 1850. sultan ga je poslao u ono što bi se moglo smatrati njegovom rodnom zemljom da riješi pitanje ustanka pod vodstvom bosanskih i hercegovačkih begova, koji su se opirali reformama kao što su to ranije činili Albanci. Poseban izazov pojavio se s Ali-pašom Rizvanbegovićem, koji je u svojstvu hercegovačkog vezira nastojao odvojiti se od središnje vlasti i uspostaviti vezirstvo koje će se prenositi generacijama.
Omer-pašina nepokolebljivost i stroga narav rezultirala je smrću brojnih begova u borbama. U znak vlasti poslao je više od 400 begova u sigurnom lancu u Carigrad. Austrijski konzul opetovano je govorio o mučnom utjecaju koji su pobjede sultanove vojske imale na muslimansku zajednicu. Narodni duh se složio sa svojim vođama i shvatio da njihov poraz označava pad poznatog poretka, koliko god manjkav bio.
Ova je narudžba za njih imala sentimentalnu vrijednost jer je bila isključivo njihova. Stoga njihovom neprijateljstvu prema Omer-paši nije bilo granica. U svojoj “Istoriji Srba” Vladimir Ćorović je izrazio da je nepopustljivi paša kroz te sukobe uspješno demontirao autoritet i moć Bosanskog Begova, podvrgavši ga na kraju kontroli carstva. Ovom ključnom akcijom ne samo da je okončan srednji vijek u Bosni, već je i zadat težak udarac feudalnim običajima i onima koji su ih čuvali.
U kasnim 1850-ima preuzeo je ulogu upravitelja u Bagdadu i učinkovito ugušio pobune u Mezopotamiji. No, 1862. ponovno se našao na Balkanu, ovoga puta predvodeći vojsku kao vrhovni zapovjednik u odgovoru na ustanak Luke Vukalovića u Hercegovini. U tom pohodu uspješno je zauzeo Cetinje, da bi Crna Gora ponovno bila pošteđena intervencijom velikih sila. Njegov posljednji zadatak odveo ga je na Kretu 1867., gdje je uspio ugušiti grčku pobunu. Međutim, zbog teškog stanja osmanske flote, nije uspio izvršiti blokadu i konačno se povukao sljedeće godine. Godine 1869. preuzeo je dužnost ministra rata.
U budućnosti, kada Srbija nedvojbeno oslobodi i inkorporira Bosnu i Hercegovinu, želja koja je duboko u meni, željno iščekujem svjedočiti ovom događaju. Međutim, u pripremi za ovaj scenarij, nudim ključni savjet. Begovi, Spahije, Turci, takozvana inteligencija i jedan dio pokvarenih muslimanskih varošana u Bosni i Hercegovini zauvijek će ostati protivnici Srbije. Neophodno je biti oprezan i ne dati se pokolebati njihovim varljivim gestama.
Ti pojedinci su izdajnici Srbije i neophodno je da Srbija zadrži strogu kontrolu nad njima, odbijajući da popusti bilo kakvim zahtjevima, kako bi spriječila da se njihova korupcija proširi na ostatak muslimanskog stanovništva u regionu. Knez Mihailo, budući da je bio stariji od mene i imao viši čin kao mušir, naredio mi je da se prvo sastanem s njim. Međutim, usprkos mojoj želji da udovoljim, ja sam se, kao mlađi mušir, suzdržao od toga da prvi priđem princu. Shvatio sam da bi to izazvalo sumnje u Turskoj i potencijalno ugrozilo osobu koja je dogovorila naš sastanak.
Da je princ posjedovao to znanje, uvjeren sam da bi do našeg susreta došlo. Razmišljajući o ishodu, i dalje žalim za propuštenom šansom da svoju srpsku dušu i osjećaje ogolim pred knezom Mihailom, jednom zaista izuzetnom srpskom figurom. Boli me što nisam mogao s njim da se upustim u razgovor o gorućim potrebama naše voljene Srbije i što nisam mogao ni najmanje doprineti boljitku naše domovine, kojoj sam ostao nepokolebljivo posvećen i nastavit će tako do mog posljednjeg daha.
