Novica Nikić, konobar u bifeu Ateljea 212, godinama je marljivo posmatrao i razvijao snažnu vezu sa glumcem Danilom Batom Stojkovićem.
Svako jutro, bez obzira na to gdje je proveo noć, odlazio bi do mene, neobičnog starog bifea. Obično oko deset sati, taman kad bi za neke glumce počinjale probe, ušao bi Bata s magnetofonom ili kasetofonom – ne mogu se točno sjetiti koji je bio – i poručio svojim kolegama: “Spremite se za najizvrsnija melodija, pjesma koja tek treba krasiti vaše uši.” Iskusni glumci, još uvijek dio grupe, uzvraćali bi: “Ma daj, Bata, kakva je to misteriozna pjesma o kojoj pričaš?” Istog trenutka bi bili očarani. Imalo je neku draž“, prisjeća se Novica Nikić. Novica napominje i da se Bata u kafani ponašao jednako prema svima, često pozivajući i obične ljude koji nisu bili vezani uz kazalište. Imao je veliko zadovoljstvo zapanjiti ih odbijajući podmiriti račune.
Jedno posebno ponašanje koje je usvojio je ostavljanje minimalne napojnice i brzi odlazak, izjavljujući: “Neću ovo platiti.” Ova akcija ne prestaje zadiviti sve. U prošlosti je to radio prilikom prelaska iz jednog bifea u drugi pub, ali se uvijek vraćao sljedeći dan podmiriti svoje obveze. U posebnim prilikama uputio bi poziv Olgi. Nerijetko se događalo da njegovi kompanjoni zanemaruju svoje račune, pa je njegov kolega jurio za njima i vraćao dugovana sredstva, nesvjestan Batine osobne vladavine. To je ponašanje pisac točno okarakterizirao kao izraz svoje osobnosti, kako ljubazno ističe Caci Mihailović.
U prisustvu Ljube Moljca i Baje Bačića, njihovoj duhovitosti nije bilo granica. Njihova beskrajna kreativnost dovela ih je do izrade pametnih epitafa za kolege glumce koji će biti upisani na njihove nadgrobne spomenike. Jedan od takvih primjera bila je duhovita posveta Tašku Načiću, u kojoj je duhovito stajalo: “Sudjelovao je u obilnim pijanicama i gozbama, ostavivši za sobom polupopunjeno groblje.” Osmislili su još jedan epitaf za Batu Stojkovića, koji je šaljivo izjavio: “Ovdje leži Bata Čuburac, koji je svojevremeno otišao i sada mirno živi u vječnoj nesreći”, kako je ispričao Caci.
BIOGRAFIJA
Neizbrisiva ostavština Danila „Bate“ Stojkovića, renomirane ličnosti u sferi izvanrednih ostvarenja, ostavila je trajan pečat u srpskom pozorištu, televiziji i filmu. Kroz svoje nezaboravne portrete različitih likova, uspeo se do cijenjene pozicije jednog od najcjenjenijih i lako prepoznatljivih glumaca unutar nacije i preko granica.
Sjaj karijere Bate Stojkovića sija kao svjetlo vodilja, bacajući svoj sjaj na razne sfere umjetnosti. Njegov izvanredan dar uvijek nas ostavlja zadivljenima. Ipak, iza zavjese, Stojković je transcendirao ulogu pukog glumca; postao je amblem, izvor inspiracije i lik čiji je utjecaj odjeknuo u svim slojevima društva. U okviru ovog članka, krećemo na putovanje kako bismo otkrili zamršenost života i opusa ovog izuzetnog umjetnika, otkrivajući duboke slojeve njegovog karaktera i njegov neprocjenjiv doprinos kulturnoj tapiseriji Srbije.
Danilo “Bata” Stojković, rođen 11. kolovoza 1934. godine u Beogradu, potjecao je iz ugledne obitelji Stojković, poznate po tome što se još prije rata bavila trgovinom drvetom i ugljenom. Prihvaćajući obiteljsko nasljeđe od malih nogu, Bata se neustrašivo otisnuo u sferu umjetnosti.
Batine mladosti provele su na poznatoj beogradskoj Čuburi, gdje je uz brata Žiku formirao svoja najranija sjećanja. Žika Stojković, koji će u Beogradu postati ugledni intelektualac i pisac, prepoznao je Batinu urođenu kreativnost i žeđ za znanjem. Nepokolebljiva podrška i bliska veza unutar njihove obitelji odigrali su ključnu ulogu u oblikovanju Batina karaktera, što je u konačnici dovelo do njegovog značajnog doprinosa svijetu umjetnosti.
