– Slijedi jedna jako zanimljiva priča o Titu, kojeg se današnje generacije jako rijetko sjećaju. Neki za njega kažu da je bio diktator, dok oni drugi vjeruju da se pod njegovom komandom živjelo nikada bolje.
Josip Broz Tito, poznat po svojoj naklonosti prema ženama, četiri puta je ulazio u brak i održavao brojne romantične veze van braka.
- Dok je bio zatvorenik u Rusiji, Tito je stupio u brak sa Pelagijom Belousovom, Ruskinjom. Njihova zajednica rodila je sina po imenu Žarko. Međutim, njihov brak je okončan početkom 1936. godine, a nedugo nakon toga, Tito se ponovo našao u Moskvi, ovog puta oženivši se Nemicom Lucijom Bauer. Titova posvećenost svojim političkim obavezama dovela ga je do odlaska u Pariz, ostavljajući Luciju iza sebe. Tragično, Lucia Bauer je nepravedno pogubljena u Moskvi krajem 1937., lažno optužena da je njemački špijun.
U tom periodu Tito je već sreo Hertu Haas, Slovenku jevrejskog porekla. Međutim, tek dvije godine kasnije odlučili su da zajedno borave u Zagrebu. Njihova vanbračna veza trajala je do maja 1941. godine, kada je Tito otišao u Beograd. Herta Haas je ostala u Zagrebu, u teškoj trudnoći, a nedugo nakon Titovog odlaska rodila im je drugog sina Mišu. Nakon toga su je uhapsile ustaše, ali je 1943. razmijenjena za grupu njemačkih stručnjaka koji su zarobljeni u Bosni dok su tražili uranijum za Hitlerovo atomsko oružje. Nakon puštanja na slobodu, ponovo se ujedinila sa Titom; međutim, već je bio u vezi sa Davorjankom Paunović.
Dok je bila studentkinja Filozofskog fakulteta u Beogradu, Davorjanka Paunović, rodom iz Požarevca, rođena 1921. godine, uživala je u društvu Jove Kapičića, Crnogorca koji će kasnije postati narodni heroj i upravnik Golog otoka. Obje osobe su bile povezane s Komunističkom partijom, a njihovi vršnjaci su ih smatrali najsjajnijim parom u kampusu.
Nakon osamnaest mjeseci u vezi, Davorjanka je u martu 1941. dobila direktivu Partije da otprati Josipa Broza Tita u Zagreb. S obzirom na okolnosti tog doba, zabranjeno joj je da obavijesti Jovu o svom predstojećem putovanju, samo je dobila instrukcije da krene. Razdvajanje je izazvalo obilje suza…
U januaru 1942. godine, kada je počeo rat, sudbina je ponovo spojila dvoje ljubavnika. Jovo Kapičić, ispunjavajući svoju dužnost komesara Lovćenskog odreda, bio je u jeku da Titu podnese izvještaj o njihovom porazu. Nije znao da će ovaj susret označiti njegovo prvo upoznavanje sa Vrhovnim komandantom. Kada su se vrata Titove kancelarije otvorila, pojavilo se poznato lice – bila je to Davorjanka.
Iako je osećao ogromnu radost znajući da je preživela i da je prisutna u Vrhovnom štabu, nije mu preostalo ništa drugo nego da se vrati u svoju jedinicu odmah nakon što je saopštio vest Titu. Prošla su duga dva mjeseca otkako su se posljednji put vidjeli, a ovoga puta njihov ponovni susret će se održati u Foči.
Dogovarajući mu sastanak tokom večeri na mostu u Foči, stigla je noseći poklone uredno umotane u maramicu – svežanj cigareta, upaljač, sapun, češalj i maramicu. Čvrsto zagrljeni, oprostili su se. Za nekoliko dana Kapičić se ponovo našao u Foči.
- Šetajući uskom, popločanom ulicom u užurbanom gradu, pažnju mi je privukao brzi prolazak dva konjanika. Nakon što su prešli udaljenost od otprilike pedeset metara, zaustavili su se. Jedan od konjanika je krenuo prema nama i odmah sam ga prepoznao kao Tita. Raspitao se gdje se nalazim i zašto nisam odgovorio. Počeo sam da nudim izgovore, osećajući se pomalo nelagodno, pa sam skrenuo pogled na suprotnu stranu, gde je stajao drugi konjanik. Tada sam je ugledao… U tom trenutku sve je postalo kristalno jasno. Žena iz Davora stajala je preda mnom, uprtim i nepopustljivim pogledom. Tito je strpljivo čekao moj odgovor… Ova sećanja je napisala Tamara Nikčević u svojoj knjizi “Goli otoci Jova Kapičića”.
Sve vreme rata uz njega je ostala Davorjanka, koja je bila 29 godina mlađa od Tita. Pričalo se da je njeno strastveno vođenje ljubavi u Titovom šatoru izazivalo nelagodu kod boraca, jer su mogli čuti njene jecaje i uzdahe. Davorjanka je imala značajnu vlast nad Titom, do te mjere da ga je uvjerila, tokom njemačke invazije na Drvar, da se preda Nijemcima zajedno s njom, jer je situacija izgledala sumorna. Tek kada je Sreten Žujović zapretio da će mu oduzeti život, Tito je napustio ideju o predaji.
U proljeće 1946. Davorjanka Paunović podlegla je tuberkulozi. Po Titovoj direktivi, ona je položena u prostorijama Belog dvora. Titova želja je bila da pokojnik bude u neposrednoj blizini, a postoje izveštaji koji sugerišu da je svakodnevno prolivao suze na grobu, poklanjajući svako jutro grimiznu ružu.
Jovanku Budisavljević su iz Ličanke doveli službenici vojne bezbjednosti da mu služi kao pratilac te iste godine. Žena sa opasnim sjajem u svojim crnim očima, ko je bila ona, taj tajanstveni Davorian?
Davorjanka se tokom gimnazijskog školovanja pridružila omladinskoj organizaciji Skojevka, kada je u Požarevačkom okrugu bilo samo 63 člana partije. Na nju su uticale i inspirisale sestre od strica Miletića, Vera, Branka i Olga, koje su uspostavile blisku vezu nakon smrti Davorjankine sestre. U Požarevcu su bile poznate kao “crvene devojke”. Njihov aktivizam je imao dubok uticaj, privlačeći brojne devojke iz susednih sela da se pridruže komunističkom pokretu.
- Tokom prve godine akademskog rada, susrela se s Jovom Kapičićem, mladim studentom medicine i istaknutom figurom u studentskoj zajednici. Kapičić, koji je već bio prepoznat kao posvećeni komunista, brzo je razvio jaka osjećanja prema njoj. Bili su u suživotu osamnaest mjeseci, a njihovu “vezu” je partijsko sankcionirala, pa je Davorjanka dobila partijsku knjižicu. Pokazujući izuzetnu kompetentnost, preuzela je ulogu oficira za vezu, omogućavajući komunikaciju između Beograda i Zagreba. U to vrijeme imala je priliku da upozna Tita u cijenjenom hotelu “Esplanade” neposredno prije izbijanja rata. Tečno govori njemački, francuski i češki, odisala je elegancijom kroz svoju sofisticiranu i ženstvenu odjeću.
Stranka nije štedjela troškova kada su u pitanju ovi poduhvati. Broz nije pružao nikakav otpor. Međutim, kako je primetio novinar Bogosav Marjanović, iskusni i upućeni tajni agent se pobrinuo da detaljno ispita pozadinu Aleksandra Rankovića pre nego što nastavi. Nakon pažljive procjene, utvrdio je da je Davorjanka izuzetno vješt operativac. Njihova veza je bila trenutna i nepobitna.
U maju 1941. pod lažnim identitetom diskretno je ušao u Beograd, u pratnji Davorjanke, preuzimajući ulogu generalnog sekretara KPJ. Zajedno sa svojim pouzdanim saveznicima, marljivo je planirao ustanak, a Davorjanka ga je vjerno podržavala kao njegova pouzdana osoba i nezaobilazna pomoćnica.
Posjetivši roditelje, stigla je na način koji ih je zaprepastio. Pred njima je stajala dama ukrašena srebrnom lisicom i elegantnim šeširom, daleko od toga da liči na komunistu. Tokom njihovog razgovora, često je ubacivala riječ “zaista”, pripisujući to svojim čestim interakcijama sa pojedincima iz Zagreba. Prije oproštaja, umirila je roditelje, navodeći da je pod budnom brigom odgovornog gospodina. Nije ni znala da će to biti poslednja prilika da vidi Požarevac.
Davorjanka nije bila dobro prihvaćena u Titovom okruženju. Njena lojalnost se odnosila samo na Tita, a prema svima je pokazivala aroganciju, nikad ne zadržavajući svoj oštar jezik. Čak ni Tito nije bio imun na njene ispade. Njen čest bijes doveo je do toga da je označena kao histerična i nestabilna. Sa Rankovićem nije imala komunikaciju. Jara Ribnikar prisjeća se prijetećeg sjaja u Davorjankinim očima kada je pobjesnila.
1944. godine, dok je boravila u Visu, razboljela se i potražila liječenje pluća u Sovjetskom Savezu. Nakon što se oporavila, vratila se u svoju domovinu i pratila Tita, prvo do Užičke, a zatim do Belog dvora, nakon njihovog oslobođenja. Za sve to vrijeme vjerno je služila kao Titova sekretarica u mirnodopsko vrijeme, nikada se nije nametala niti preuzimala ulogu gospodarice rezidencije. Dok je Tito večerao u trpezariji palate, ona je ponizno delila obroke sa poslugom. Njeni roditelji su joj pružili podršku i ohrabrenje posećujući je tokom ovog perioda. Međutim, njeno zdravlje je počelo da se pogoršava sledećeg proleća, što ju je dovelo do daljeg lečenja na Golniku. Uživala je u pjesmi “Šušti, šušti bagrem beli” i često je pjevušila. Tragično, preminula je na Golniku 1. maja 1946. godine. U znak sećanja na nju, u njenom rodnom Požarevcu postoji ulica koja nosi njeno ime.
