– Danas je jako lako da se bude razvijen, da bude pun mišića i da se zove snagator. To je olakšano, jer danas imamo jako veliki broj suplemenata i preparata, koji pomažu da se na vještački način čovjek nabilda. Mi danas govorimo o čovjeku koji je u davna vremena, bio pravi Herkules.
Marijan Matijević, poznat pod raznim nadimcima poput Ličkog samsona, Herkula zlatnog srca, Ličkog junaka i Čovjeka medvjeda, doista je nesvakidašnja osoba. S jedinstvenim atletizmom, herojskom prisutnošću u svom vremenu i osobnošću predodređenom za vječno pamćenje, ovaj se sportaš izdvaja od svih ostalih. Bez sumnje, ovaj Ličanin je među najstrašnijim pojedincima koji su prešli površinu planeta. Kao neporaženog hrvača i sportaša koji je dosljedno prkosio ograničenjima svojom snagom koja izaziva strahopoštovanje, njegova izvanredna postignuća i dalje se prepričavaju mitske ličnosti čak i danas.
- Rođen 1878. godine u okolici Gračaca, točnije u malom zaseoku Duboki Dol, Marijan je odrastao u obitelji pogođenoj siromaštvom. U nježnoj dobi, otisnuo se u svijet, tražeći sredstva za život. U Lici je radio na raznim fizičkim poslovima, uključujući i rad u rudnicima. Međutim, cjelokupno njegovo postojanje doživjelo je dramatičnu transformaciju kada se odvažio u Njemačku popraviti željeznice. U dobi od 21 godine stigao je u Berlin i slučajno naišao na oglas u novinama koji je prikazivao izvanredne podvige poznatog šampiona Huga Webera, koji se hvalio svojom nepobjedivošću.
Intrigantno, Weber je ponudio velikodušan izazov, obećavajući znatnu nagradu od 500 zlatnih maraka svakom pojedincu koji je dovoljno hrabar da mu se suprotstavi u hrvačkom meču i izađe kao pobjednik. Došavši u jednostavnoj radnoj majici s kapom na glavi, Matijević je na scenu stupio neustrašivim držanjem. Brzo je krenuo prema Weberu, zgrabio ga čvrstim stiskom i bez napora podigao visoko iznad glave prije nego što ga je snažno bacio na tlo. Tijekom ove impresivne demonstracije snage nije prolivena ni kap znoja! Kao posljedica poraza, Weber je promptno otpušten iz cirkusa, što je stvorilo priliku da Matijević bude regrutiran od strane vlasnika. Nakon dugog razmišljanja, Marijan je konačno podlegao uvjerljivim argumentima svojih sumještana.
U tom trenutku je donio odluku da odbaci kapu i radničku bluzu, hrabro zakoračivši na pozornicu. Njegovi izvanredni trijumfi u Njemačkoj doveli su ga do nevjerojatnih postignuća. Njegova ogromna moć omogućila mu je da putuje diljem svijeta, gdje su ga čekale borbe. Početkom 1900-ih, točnije 1904. godine, osvojio je naslov svjetskog prvaka u Ankari. Nakon toga je krenuo na turneje diljem Sjeverne i Južne Amerike, kao i Kine. Unatoč svom fizičkom izgledu, Matijević nije posjedovao tipičan moćni stas. Visok skromnih 170 centimetara, čak je imao i blagi trbuščić, a njegova težina nikad nije prelazila 100 kg.
Tijekom značajnog događaja 1907. godine doživio je ono što se može smatrati vrhuncem njegove karijere pobjedom nad vladajućim boksačkim prvakom, Primom Karnerom iz Italije. Neustrašivom mladom Ličaninu nije dorastao Karner, moćan protivnik na impresivnih dva metra visine i preko 120 kilograma težine. Matijević je s nevjerojatnom lakoćom bez napora podigao Karnera i bacio ga preko ringa te ga tako vinuo u začuđenu publiku. Poraz mu je bio stran pojam! Bez muke je vukao brodove, zvijao potkove, bez muke stezao utege od 50 kg među zubima…
Svaka bitka u koju se Marijan Matijević uključio završila je njegovom neokrnjenom pobjedom. Njegova tjelesna moć nadmašivala je obične ljude. Bez napora je savijao željezo, razbijao potkove samo golim rukama, drobio kamenje jednostavnim stiskom i bez napora poderao cijeli špil od 80 karata samo prstima. Zapanjujuće, zubima je čvrsto uhvatio bačvu od 50 kilograma dok je istovremeno rukama podigao drugu bačvu. Popularna priča govori o njegovom nevjerojatnom podvigu vuče dva broda povezana užetom u New Yorku, kao i njegovoj nevjerojatnoj sposobnosti da obuzda zrakoplov tijekom polijetanja.
Ova izvanredna postignuća donijela su mu titulu “Najjačeg čovjeka na svijetu” uz njegov imidž. U Americi je izašlo na vidjelo otkriće njegove izuzetne snage. Nakon nastupa u Chicagu, liječnici su obavili rendgenski pregled i utvrdili da Matijević ima dvostruku koštanu strukturu na rukama, prsima i vratu. Njegova sposobnost da pojede četiri kilograma mesa u jednom dahu i bez napora ispeče cijelo janje stekla mu je reputaciju koja nije ostavljala mjesta iznenađenju.
- U Americi se s Matijevićem susreo i srpski znanstvenik Nikola Tesla. Godine 1927. Tesla je za Matijevića priredio večeru u jednom njujorškom hotelu, gdje su se gosti zabavljali Matijevićevim impresivnim pothvatom razbijanja lonca golim rukama. Znanstvenik Mihajlo Pupin čak je za uspomenu zadržao komadić razbijenog lonca. Matijević je bio na glasu kao izuzetna osoba, poznata po dobročinstvu i novčanoj pomoći drugima. Priča se da je financijski potpomagao istraživanja i izume svog prijatelja Nikole Tesle. Tito mu se duboko divio zbog njegove ljudskosti. Irena, njegova unuka, u intervjuu je otkrila da je njen djed tri puta posjetio bivšeg predsjednika Jugoslavije.
Svaki put je u Beograd dolazio s vatrenim oružjem, ali nitko nije imao hrabrosti zabraniti mu naoružani ulazak. Prema riječima unuke, zaštitari nisu ni razmišljali da mu oduzmu vatreno oružje; umjesto toga, jednostavno su mu napravili mjesta. Ostao je angažiran i uključen u svoje potrage do kraja života. U Zagrebu je Matijević preminuo u 74. godini 1951. Samo tjedan dana prije smrti upustio se u posljednju bitku. Uzrok njegove smrti pripisan je teškoj upali pluća. Unatoč tome što je proglašen jednim od najiznimnijih hrvatskih sportaša, ovaj pojedinac nikada nije dobio zasluženo posthumno priznanje. Obeshrabrujuće je primijetiti nepostojanje bilo kakvog komemorativnog spomenika ili ulice koja odaje počast “Herkulu zlatnog srca” u Hrvatskoj.
