Udala sam se prije dva mjeseca i u ulici u kojoj trenutno živim živi usamljen stariji čovjek. Moj muž kaže da ga je žena ostavila prije 15-ak godina i povela djecu sa sobom, a on od tada živi sam u svom svijetu.
Zovu ga čudnim, ni s kim ne razgovara i svi ga na ulici izbjegavaju kao gubavca :(. Živi u trošnoj kući, bez struje i grijanja.Bez ičega, ne znam ni kako će preživjeti.
Općenito sam po prirodi emotivna i stalno sam govorila mužu da odemo do njega i pokušamo mu pomoći, no suprug je to tvrdoglavo odbijao govoreći da je bolje da ga ne gnjavim.
Danas mi je bio rođendan i odlučila sam natjerati muža da posjeti tog čovjeka, odnese mu komad kolača i nešto za pojesti, samo sam morala pomoći tom čovjeku, barem pokušati. Kada smo ušli u ovu trošnu kuću dočekao nas je ogroman nered, prljavština, prašina…
više je ličila na štalu nego na kuću i onda smo ga vidjeli kako sjedi na podu u sobi sa suzama u očima, sa bezbrojnim starcima fotografije oko njega, fotografije njegove obitelji, njegove žene, njegovih kćeri i njegovih djece.
Kad nas je ugledao bio je jako iznenađen, ostao je bez riječi, a onda nas je šokirao.Pozdravio nas je, ispričao nam se na neredu i ponudio nam malo vode jer ništa drugo nije bilo… Kad smo sjeli s njim otvorio nam je dušu do kraja, nemate pojma kakav je on dobar dečko. Čovječe, on nije tako čudan kao što su mislili tijekom godina.
To je jednostavno splet nesretnih okolnosti i predrasuda koje su ga učinile onim što misle da jest: čudnim.
Pozvali smo ga sutra na ručak i on je prihvatio. Kada sam razgovarala s mužem i predložila mu da se pokušamo organizirati, malo mu srediti kuću i vratiti mu normalan život kakav zaslužuje, tek mu je 47 godina.
