“Prije deset godina ostavila sam novorođenče i dečka i preselila se u mali grad u Engleskoj.
Rekao je da me neće htjeti ni čuti ako odem, a ja sam to poštovala, nisam se javljala na telefon i nisam dolazila kući deset godina.
Sada sam joj došao pokucati na vrata. Njegova žena, koja je bila trudna s njihovim drugim djetetom, otvorila je vrata i pustila me u kuću (bila je sama i znali smo se iz viđenja).
Rekla je da se rijetko spominjem i da je moja kći zove majkom.
Kad je došao s djecom svi smo bili uplašeni, a kad sam vidjela svoju bebu počela sam plakati.Ljubazno i mirno mi je rekao da odem. Godinama o tome uopće nisam razmišljala i sada želim bolje upoznati svog sina.
Samo želim malo razgovarati i ništa više… Možda izrazi i želju da se pomirimo…
