– Za danas jedna jako bizarna tema, o kojoj se jako malo priča i govori u medijima. Nikao ne voli da ima noćne more, te da sanja pokojnike, te kada se probudi da ima jako raspoloženje skoro cijeli dan. Slijedi i priča o tome, šta pokojnik zapravo traži od vas.
Drevna praksa oneiromancia dugo je bila posvećena analizi snova, uključujući jedinstveni značaj sanjanja preminule osobe. Takvi snovi mogu prenijeti niz značenja, od protoka vremena i tuge zbog gubitka, do dubokih poruka koje prisutnost preminule osobe u snu može prenijeti.
Postoji vjerovanje da će, kada pojedinac sanja nekoga tko je preminuo nakon dovoljnog razdoblja tugovanja, od pokojnika dobiti upute ili poruku. Međutim, ako se ovaj san dogodi neposredno nakon smrti osobe, malo je vjerojatno da će sadržavati neku značajnu lekciju i može ga biti teško protumačiti. Također je moguće da preminula osoba šuti u snu, što označava njihovu kontinuiranu prisutnost i budnu brigu o sanjaču.
Prema Mooreu, uobičajeno je da naši voljeni koji su preminuli čekaju dok ne završimo s tugovanjem prije nego što pokušaju komunicirati s nama. Ako ih slučajno vidite u snu, to znači da su mirni i da su uspješno prešli u zagrobni život. Oni će vam dati do znanja svoju prisutnost, bilo kroz određeni miris, treperavo svjetlo ili određenu pjesmu koja svira na radiju.
U vrijeme izazovnih životnih izbora, kaže se da se naši voljeni mogu pojaviti u našim snovima kao sredstvo prenošenja njihove nepokolebljive podrške.
Ako postoji poruka koju žele prenijeti, njihov će pristup odstupiti od norme. U carstvu snova, njihova će prisutnost poprimiti nepoznat izgled, neobičnu ili neprirodnu manifestaciju koju ne treba zanemariti. Ove osobitosti služe kao jasni pokazatelji da treba poslušati njihova upozorenja. S vremena na vrijeme biraju šutnju, suzdržavajući se da izgovore ijednu riječ. Umjesto toga, posjeduju sposobnost prijenosa poruka putem telepatije dok se odmaraju. Alternativno, mogu se jednostavno nasmiješiti i otići, ostavljajući vam sigurnost da su u vašem najboljem interesu.
Stil izvještava da postoji intrigantno uvjerenje unutar naše zajednice da ako nas preminula osoba pozove da joj se pridružimo u snu, to se smatra vrlo nepovoljnim i savjetuje nam se da ne obvezujemo.
Kada idete na sahrane u Srbiji, nije neuobičajeno osjetiti zbunjenost i čuđenje zbog običaja koji se poštuju. Ako niste upoznati s regijom, mogli biste biti iznenađeni značenjem koje se pridaje prekriženim rukama pokojnika. Uobičajeno je provjeriti funkcionira li sat na ruci, bilo prethodnim navijanjem ili umetanjem nove baterije. U nekim slučajevima pokojnik čak može držati mobilni telefon u rukama.
Kada uz pokojnika, koji je slučajno odrasla osoba, naiđete na lutku igračku, razumljivo je da ste ravnodušni. Ova se praksa temelji na uvjerenju da će prisustvo lutke igračke prekinuti obrazac višestrukih smrti unutar obitelji koje se događaju unutar godine dana. Prema riječima etnologa Bojana Jovanovića, ako dvije osobe iz iste obitelji preminu u roku od godinu dana, magijski se vjeruje da je to nedovoljan broj i da mora stradati i treća duša da bi se uspostavila ravnoteža. Kako bi spriječili ovaj treći gubitak, ožalošćeni članovi obitelji u lijes stavljaju lutku kao zamjenu za trećeg pokojnika.
Do danas se u našim krajevima nastavlja običaj davanja novčanih darova pokojnicima, običaj preuzet od starih Grka. Prema grčkoj tradiciji, vjerovalo se da su pokojnici trebali nadoknaditi lađaru Flegiju što ih je prevezao preko rijeke Stiks, označavajući tako početak njihovog putovanja u zagrobni život.
Kontinuirano postojanje akta u današnje vrijeme može se promatrati kroz prizmu praktičnosti, konkretno u vidu pružanja financijske potpore obitelji pokojnika.
Kroz povijest je bio običaj da imućni pojedinci koji su živjeli u ruralnim područjima budu pokopani s dragocjenim zlatnim predmetima. Ova je tradicija bila ukorijenjena u vjerovanju da su ta blaga neophodna za pokojnikovo putovanje u zagrobni život, što je navelo obitelji da pažljivo biraju najfinije komade zlata. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, pljačkaši grobova počeli su prljati grobove u potrazi za vrijednim zlatnicima. Kao rezultat toga, rasprostranjenost ove prastare prakse postupno se smanjila.
Prema riječima stručnjaka, vjeruje se da su ovi običaji nastali pod utjecajem mitova, a posebno su očiti tijekom priprema za sprovod, gdje se osobne stvari, zajedno s “korisnim sitnicama” poput češlja, stavljaju u džepove pokojnika, simbolizirajući predanost svijeta održavanje reda.
Prema srpskoj tradiciji, običaj je da se u lijes ne stavljaju obiteljske fotografije. Ova praksa proizlazi iz vjerovanja, koje podržava etnolog Jovanović, da je Bog, zajedno s dušom umrlog, dovest će te pojedince prikazane na fotografiji, koji još žive, u carstvo vječnog postojanja. Time bi bila ugrožena sigurnost obitelji pokojnika.
Prema srpskoj tradiciji, običaj je da se pokojnici oblače u njihovu najljepšu odjeću, često pripremljenu uoči sahrane. Ova praksa proizlazi iz vjerovanja da će pokojnici zauvijek ostati u ovoj odjeći, stoga je pažljiv odabir najfinije i najznačajnije odjeće, osiguravajući da će biti dobro odjeveni zauvijek.
U pojedinim krajevima Srbije, točnije u užičkom kraju, postoji vjerovanje da ako pripitomljena životinja preskoči pokojnika dok je njegov kovčeg otvoren ili mu se približi, da će se životinja preobraziti u vampira. Ovaj se fenomen smatra nepovoljnim, zbog čega stanovnici moraju biti oprezni držeći mačke i pse izvan granica svojih domova. Osim toga, oni osiguravaju da pokojnici nikada ne ostanu bez pratnje u kućanstvu, jer postoji vjerovanje da se vrag može nastaniti u tijelu pokojnika, potencijalno ih uskrsnuti i predstavljati prijetnju živima.
- U posljednje vrijeme postala je uobičajena praksa da se potpuno napunjen mobitel stavi u džep tog odjela, s uvjerenjem da se na njemu može potražiti vodstvo od pokojnika u teškim trenucima.
