– Jovanka Broz je definitivno jedna od većih misterija bivše Jugoslavije. Mnogi će reći da je ona bila bog i batina, jer ju je Tito apsolutno sve slušao. Sa druge strane, imamo i one koji misle, da je ona bila sporedna uloga u cijeloj toj priči, Vaša mišljenja na ovu temu?
Odabir Titove udovice za pjesmu “Bela čao” ne treba čuditi s obzirom na njenu reputaciju jedne od hrabrih borkinja u partizanskim jedinicama tijekom Drugog svjetskog rata. Osvrćući se na Jovankin izbor, svoje mišljenje iznio je Žarko Jokanović, autor knjige “Moj život, moja istina”. Dok su je svečano spuštali na posljednje počivalište, prelazeći iz carstva živih u carstvo zaboravljenih sjećanja, kao potresna kulisa poslužila je jeziva melodija talijanske partizanske pjesme.
Ova kultna pjesma, koja je postala simbol nepokolebljivog otpora, nastala je šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je Jovanka još uvijek bila na vrhuncu života, a njezin zagonetni tvorac do danas je ostao nepoznat. Ova je himna duboko odjeknula među anarhistima, komunistima, socijalistima i svim onima koji su se borili protiv fašizma, ujedinivši cijeli lijevi antifašistički pokret u Italiji.
Jokanović je rječito dočarao ovo moćno priznanje. Iako službeno označena kao “himna” partizana, “Bela čao” je vrlo brzo stekla svjetsku afirmaciju kao snažan amblem borbe protiv nepravde, često opisivan kao melodično utjelovljenje slobode duha i univerzalne čežnje za oslobođenjem. Nakon Titove smrti, Jovanka je doživjela drastičnu transformaciju u svom životu. Vlada je zaplijenila sve njezine stvari i bila je zatvorena u svojoj rezidenciji, izdržavajući kućni pritvor.
- Ostala je da živi u trošnoj i napuštenoj “vili” na Dedinju, kojoj je krov prokišnjavao i vječito nema grijanja. Na njezinu nepokolebljivu odlučnost to nije nimalo utjecalo. I do posljednjih trenutaka zadržala je dostojanstvenu mirnoću, odišući ponosom i prkosom. No, ni sprovod Josipa Broza Tita 8. svibnja 1980. nije mimoišao nestašan čin Službe državne sigurnosti. Dr. Obren Đorđević, bivši načelnik SDB-a Srbije, otkrio je da je lijes u kojem se navodno nalazilo Titovo tijelo zapravo bio natrpan pijeskom, vješto skriven ispod zastave SFRJ.
Nakon smrti Josipa Broza Tita među pojedinim članovima Predsjedništva SFRJ, posebice Stevanom Doronjskim i Stanetom Dolancem, vodile su se rasprave o balzamiranju njegova tijela i pohranjivanju u mauzolej sličan Lenjinovu na Crvenom trgu. Međutim, zbog prisutnosti raznih lijekova u Titovom tijelu, počelo se prerano raspadati i širiti neugodan miris. Uzimajući u obzir medicinske i higijenske čimbenike, Dolanc, Mikulić i Doronjski naposljetku su odlučili da se ispraćaj obavi bez Titova tijela.
U sanduku izloženom u Saveznoj skupštini nalazio se pijesak, otkrio je Đorđević, koji je četrdeset godina proveo radeći u sigurnosnim agencijama. Važno je napomenuti da je Tito u siječnju 1980. bio hospitaliziran zbog problema s cirkulacijom. Prije nego što je preminuo, podvrgnut mu je amputacija noge, odluci kojoj se opirao sve dok je bio pri svijesti. Od sredine veljače ostao je u medicinski induciranoj komi.
Miodrag Zdravković, spiker Televizije Beograd, bio je taj koji je prenio vijest o Titovoj smrti narodima Jugoslavije. Vijest o smrti druga Tita odjeknula je u cijelom svijetu, kako su to službeno objavili Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Objava je bila usmjerena radničkoj klasi, radnom narodu, građanima, kao i raznim narodima i narodnostima unutar Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
