Meša Selimović, renomirani sveučilišni profesor, scenarist, književnik i akademik, svojim je izuzetnim spisateljskim umijećem trajno obilježio našu nacionalnu književnost. No, njegova književna remek-djela osvajaju čitatelje i izvan naših prostora. Unatoč teškoćama koje je pretrpio kao rezultat svog izuzetnog talenta, rijetkost je naići na ljubavnu priču tako lijepo opisanu kao što je njegova u carstvu romana.
Život u Bosni može biti prilično izazovan, pogotovo ako ste nešto viši od prosječne osobe. Nažalost, sudbina mi je dodijelila taj centimetar viška, osudivši me na životnu vječnu muku, kako je Meša iskreno priznao.
Selimović tvrdi da je Alijin otac od malih nogu zadržao strog stav, uskraćivao naklonost i pažnju, te postavljao granice koje nije htio prekoračiti.
Cijeli sam život gajio duboku ogorčenost prema psima, samo zato što mi se činilo da kradu očevu naklonost. Jednom smo se i ja i očev cijenjeni lovački pas razboljeli. Obuzet tjeskobom i tjeskobom, moj je otac pozvao skupinu veterinara da procijene stanje psa. U svojoj nevolji, ostao je uz psa, zanemarivši da potvrdi moju prisutnost ili da se raspita za moje dobro. Ovo iskustvo obilježilo je moj prvi susret dubokom tugom koja proizlazi iz dubokog osjećaja nepravde. Meša je te osjećaje rječito dočarao pišući o svom ocu u svojim memoarima “Sjećanja”.
Nakon što je u rodnom gradu završio i osnovnu i srednju školu, napravio je sljedeći korak na svom obrazovnom putu. Godine 1930. donosi odluku da se pridruži studijskoj grupi za srpskohrvatski jezik i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Tamo se posvetio studiju i četiri godine kasnije uspješno diplomirao.
U prve dvije godine sukoba boravio je u Tuzli, gdje je zbog suradnje s Narodnooslobodilačkim pokretom doživio hapšenje. U svibnju 1943. preselio se u oslobođeni kraj i potom pristupio Komunističkoj partiji Jugoslavije. Kasnije je preuzeo ulogu političkog komesara Tuzlanskog partizanskog odreda.
Nakon što je od 1944. preuzeo značajne uloge u političkom i kulturnom krajoliku Beograda, kasnije se 1947. preselio u Sarajevo. U Sarajevu je bio profesor na Višoj pedagoškoj školi, docent na Filozofskom fakultetu, umjetnički direktor “Bosna-filma”, direktor Drame Narodnog pozorišta, glavni i odgovorni urednik IP “Svjetlost” i predsjednik Saveza književnika Jugoslavije.
Njegovo podrijetlo bilo je predmet mnogih nagađanja. Selimović, koji se izjasnio kao Srbin, jednom je primijetio ponos i cijenu koju nosi pripadnost toj nacionalnosti. No, sve nedoumice otklonjene su u Selimovićevom oporučnom pismu, gdje je dao definitivno obrazloženje.
- Po nacionalnosti sam Srbin, porijeklom iz muslimanske obitelji. Moja književna pripadnost je srpskoj književnosti, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kojoj i sam pripadam, smatram samo zavičajnim književnim središtem, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje podrijetlo i svoju osobnu odlučnost jer su oni oblikovali moj identitet i rad. Svaki pokušaj njihovog razdvajanja, u bilo koju svrhu, bio bi kršenje mog temeljnog prava zaštićenog Ustavom. Stoga se s ponosom svrstavam uz naciju i književnost uglednih ličnosti poput Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića i Ive Andrića, bez potrebe da dokazujem svoje duboko srodstvo s njima. Toga je itekako znala redakcija publikacije “Srpska književnost u sto knjiga”, koju čine uvaženi članovi Srpske akademije nauka i umetnosti. Nije slučajno što ovo pismo dostavljam Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti s molbom da ga se uvaži kao validan biografski podatak – ističe Meša, a objavljeno je u knjizi Dobrice Ćosića “Prijatelji”.
Meša je imao sreću da ima dva brata po imenu Teufik i Šefkija.
Ustaše su zapalile konak i baštu Šefkije Selimovića, čelnika Komande tuzlanskog kraja. Potkraj 1944. godine primio je sretnu vijest da mu je supruga čudom preživjela logor, zbog čega se vratio u Tuzlu. Kako bi na brzinu popravljene prazne sobe pretvorio u prostor za stanovanje, Šefkija je iz glavnog magacina nabavio krevet, ormar, sto, stolicu i druge potrebne stvari. Taj se čin, međutim, smatrao neoprostivim prijestupom zbog njegova statusa partizana i obiteljskih veza s dvojicom braće komunista koji su također bili borci.
U zoru je tragično ubijen nedužni čovjek, žrtva pogrešne ideologije koja nije uspjela shvatiti ogromnu sreću čovjeka osjeća kada mu se draga vraća iz dubina ustaškog pakla, nadahnjujući ga da izgradi vlastito svetište.
Od svih, najstrašniji je stav Tevfika, trećeg brata, koji kao partizanski komandant ima značajan utjecaj u vojnoj hijerarhiji tuzlanskog kraja. Unatoč svom položaju, odbio je angažirati se ili intervenirati u ime svog brata.
Meša je doživotno bio kivan na Partiju zbog ubojstva Šefkije, dok je njegov brat gajio kiv na njihovu apatiju i neobranu tobože nevinog čovjeka. Potraga za Šefkijinim posljednjim počivalištem je i dalje trajala, jer je mjesto njegovog mezara ostalo misterija, što je služilo kao primjerena odmazda za najgnusnije zločince.
Nakon što je prošlo dosta vremena, duboka tuga i prkos prema opresivnoj uskogrudnosti iznjedrili su njegov magnum opus “Derviš i smrt”. Ovo djelo služilo je i kao omaž i kao čin kajanja njegovom bratu, koji je napisao svoju posljednju poruku na tajnoj poruci poslanoj Meši, proglašavajući: “Brate, ja sam nevin.”
