Za danas jedna tema, koja je povezana sa narodnim običajima u pravoslavlju. Mnogo je osoba mlađe generacije, koji žele da se posvete vjeri, ali jednostavno ne znaju neke osnovne stvari i pravila koje su povezane sa na primjer sahranama. Slijedi i priča o tome, koliko se zapravo nosi crnina nakon što neko umre.
U našoj zemlji postoji tradicija po kojoj je uobičajeno nositi boju žalosti, poznatu kao “crnilo”, ne samo na dan sprovoda, već i određeno vrijeme nakon smrti voljene osobe.
U našoj zemlji odijevanje u crnu odjeću predstavlja osjećaj grižnje savjesti i obično podrazumijeva nošenje obične crne odjeće i obuće, bez ikakvih ukrasa i dezena. Osim toga, žene se odlučuju za nošenje crne marame, dok osobe oba spola često odabiru flor, crni dodatak na odjeći koji služi kao dirljiv simbol žalosti.
Ljudi odlučuju nositi crno različito vrijeme kako bi simbolizirali žalost – neki se odluče na 40 dana, drugi na 6 mjeseci, a neki čak i na cijelu godinu. U slučajevima duboke tuge, kao što je smrt djeteta, neki se pojedinci čak mogu obvezati nositi crno na neodređeno vrijeme.
- Je li praksa žalovanja isključivo kulturna tradicija ili crkva zagovara poštovanje crne odjeće? Kako pravoslavlje rješava trajanje žalosti? Što se smatra primjerenim, a što prepušteno osobnoj procjeni vođenoj moralnim vrijednostima? O ovim nejasnoćama pojašnjava otac Radoslav Savović, časni duhovnik hrama Svetih apostola Vartolomeja i Varnave u Rakovici. Prema svećeniku, crkva nema ovlasti diktirati osobne preferencije; to je u konačnici stvar individualnog afiniteta. Žaljenje je, prije svega, unutarnje stanje koje doživljavaju pojedinci. Kad netko tuguje za drugom osobom, na razne načine pokušava kompenzirati njezino odsustvo. Međutim, neke stvari jednostavno moraju postojati i opstati, a izražavanje tuge samo je jedan oblik žaljenja. Vrijedno je napomenuti da se svi pojedinci koji izvana pokazuju znakove žalosti, poput nošenja crne odjeće, nužno ne ponašaju u skladu s procesom tugovanja.
Otac Radoslav ističe neispravnost uvriježenog vjerovanja u našoj zemlji, koje obeshrabruje obilježavanje godine smrti člana obitelji.
Čin slave je sam po sebi dostojanstven i nikada se ne bi trebao obilježavati uz burnu glazbu ili u javnoj ustanovi. Slava je čašćenje sveca, čuvara kuće i obitelji, i bez obzira na veličinu i kapacitet stana, treba je slaviti uvijek u okvirima vlastitog doma, ma u kojim okolnostima to bilo moguće. Danas se čini da je naglasak stavljen na uživanje u hrani i piću. Međutim, prava slava je u skladu s učenjima apostola, koji je objavio da se kraljevstvo nebesko nalazi u radosti i utjehi Duha Svetoga, a ne u pukom preživljavanju.
- Iako je posve prihvatljivo obilježavanje sveca s gozbom i pijanstvom, primarni fokus treba biti na liturgijskim i sakramentalnim aspektima – posvećenju vode, rezanju slavljeničkog kolača i posvećenju žita. Značaj ovog žita leži u njegovom prinosu u čast Bogu i svecu koji se slavi, kao i za promicanje dobrobiti onih koji su ga pripremili i konzumirali, te za pružanje utjehe dušama naših preminulih voljenih. Bit slavlja treba dosljedno održavati. Naravno, na taj će se dan obitelj okupiti na ručku, pa zašto ne prigrliti pravu bit slavlja posvetom žita i vode te rezanjem kolača? Sve ostalo je samo slučajno i ovisi o nečijoj sposobnosti i sposobnosti da se pripremi. Neki se čak mogu zapitati treba li Uskrs slaviti nakon smrti susjeda. Ipak, imperativ je da se Uskrs slavi bez zadrške! Prema crkvenom kalendaru određen je dan koji se zove Pobusani ponedjeljak, tijekom kojeg se na groblje nose jaja i pokojniku naviješta uskrsnuće. Svećenik ovaj dan doživljava kao simboličan prikaz, nalik misi zadušnici.
Otac Radoslav pojasnio je da se pitanje kako postupati s krštenjima i vjenčanjima u vrijeme žalosti, s obzirom na uvjerenje da se ne smiju održavati proslave godinu dana nakon smrti člana obitelji, u konačnici svodi na moralni izbor.
Čin krštenja i vjenčanja inherentno odiše osjećajem svečanosti i sreće. U današnje vrijeme te su radosne prigode dobile toliki značaj da je ponekad teško razlučiti biraju li pojedinci mjesto za vjenčanje ili održavaju vjenčanje zbog određenog mjesta, iako to ne treba pretpostaviti univerzalno. Postavlja se pitanje moralne ispravnosti ili nedjela, ali možda ključ leži u izbjegavanju krajnosti. Lijepo je kada obitelji poštuju tradiciju i slave s veličanstvenošću, a jednako je lijepo kada se odluče za skromniji pristup krštenjima i vjenčanjima.
Prema riječima oca Radoslava, iako nije obvezno, uobičajeno je da ljudi pozivaju druge na daću kao dio rituala koji slijedi pogrebna služba.
- Prilikom uređenja vikendice važno je uzeti u obzir prehrambena ograničenja razdoblja posta. Uobičajeno je pogrešno mišljenje da bi trebale postojati odvojene dače za post i uživanje. Međutim, odlučujući čimbenik trebao bi jednostavno biti pada li dacha u razdoblje posta ili ne. Osim toga, bitno je napomenuti da se na groblje ne smije nositi nikakva hrana, osim žitarica i možda kakvog pića. To pojedincima omogućuje lagano osvježenje ako je potrebno. Nepotrebno je održavati veliku gozbu na groblju. Tijekom svog početnog iskustva nazočenja vjenčanju, uhvatio sam se kako pažljivo biram ukusnu omotnicu dok se moj suprug smijuljio. Natjeralo me da se zapitam čemu je služio kad bi ga primatelji na kraju otvorili, zbrojili novac i zabilježili ga. Od tog sam trenutka naučio umijeće stavljanja novca na pult i dopuštanja da naprave potrebne bilješke. Ovaj se proces odvijao naočigled, bez ikakvih naznaka neugodnosti bilo koje uključene strane, i shvatio sam da nema razloga ni da se sramim.
Komentari su otkrili da je moja baka posjedovala bilježnicu u koju je pedantno bilježila imena onih koji su priložili prase ili kolač na proslavi, osiguravajući da znaju kada se očekuju i poštedjela ih eventualne neugodnosti.
