Patrijarh Pavle, cijenjena ličnost srpske vjerske zajednice, izazivao je štovanje i vjernika i nevjernika. U spomen na njega tijekom uskrsne sezone, osjećamo se ponukanima izraziti naše divljenje. Njegove su riječi, izrečene s vedrim staloženjem, odzvanjale odlučnom lucidnošću. Smrt patrijarha Pavla u Beogradu privukla je mnoštvo pojedinaca koji su satima strpljivo čekali u redu kako bi odali počast.
Na stranicama Beogradske hronike Snežana Milković, unuka patrijarha Pavla, prisjećala se svog dragog djeda, kojeg je s ljubavlju zvala djed pop. Ona se jasno sjeća njegove nepokolebljive prisutnosti tijekom svog postojanja. Kad god bi se očekivao njegov posjet, njezine bi ga majka i baka od milja zvale djed tata, što je nadimak koji je postao sinonim za njegov identitet.
Ističući svoju rodbinsku vezu, Snežana, koja je unuka njegovog brata Dušana, jasno je dala do znanja da je i njegova unuka. Istakla je da su sve knjige koje joj je poklonio bile ispisane riječima “Unuci Snežani”. Snežana čvrsto drži uverenje da, uprkos skoro 15 godina od njegovog upokojenja, sećanje na patrijarha Pavla ostaje zahvaljujući njegovim predanim sledbenicima. Nadalje, Snežana se prisjetila svog odrastanja.
- Očigledne su bile njegove dvojne uloge patrijarha i djeda, ali na mene je najveći dojam ostavila njegova uloga djeda. Jednom sam mu izrazio svoje poteškoće u razlikovanju njegovih uloga, a on je odgovorio svjesno, rekavši: “Vjerujete li da sam toga nesvjestan?” Bilo je očito da uvijek posjeduje savršene riječi za svaku situaciju. Čak ga je i moj sin ispitivao, pitao: “Deda Popo, kako ti uvijek znaš šta da kažeš?” Na što je on odgovorio: “Shvatit ćeš kad budeš imao 90.” Nikada nisam osjećao nelagodu ili kao da razgovaram s patrijarhom, jer prije svega on je bio moj djed. Traženje njegovog vodstva kad god sam se suočila s dilemom ili mi je trebao savjet postala mi je druga priroda”, ispričala je Snežana.
Kako kaže gostujući na RTS-u, njen djed je posjedovao rijetku kombinaciju pristupačnosti i jednostavnosti koja mu je omogućila da uspostavi bliske veze s drugima, uprkos njegovoj neospornoj jedinstvenosti.
Sjećanje na njezinu živopisnu viziju pisanja knjige o njemu ostalo joj je u mislima.
- Na moje pitanje trebam li se baviti pisanjem ili ne, odgovor je bio nedvosmislen – nastavi pisati, ali budi oprezan da ne ispadne kao da veličam dominantnu mušku figuru. Međutim, nisam mogao a da ne razmislim o utjecaju koji slava i javno priznanje imaju na osobne živote pojedinaca. Imam li pravo svjedočiti i bilježiti ova iskustva? Naposljetku sam odlučio pisati, a odluka hoću li objaviti ili ne odlučit ću kako budem napredovala. Dok sam pisao svoje misli, postepeno sam dolazio do spoznaje da su moj djed Pavle i patrijarh Pavle nerazdvojne cjeline. Oni čine neraskidivu zajednicu u kojoj su obje uloge skladno isprepletene. Djed Pavle živio je u skladu s evanđeoskim načelima koje je propovijedao patrijarh, nepokolebljivo i bez zastoja. On je svesrdno prihvatio ta načela, do najsitnijih detalja“, objašnjava Milković.
Gostujući u Beogradskoj hronici, ispričala je osobnu anegdotu vezanu uz svog djeda koju je ljubazno podijelila s publikom.
- Dok je naša majka bila u bolnici, redovito smo je posjećivali. Jednom smo prilikom na ulaz u bolnicu stigli tek nekoliko minuta prije dva sata. Na naše razočaranje, vratar nas je obavijestio da ćemo morati pričekati do zakazanog vremena za ulazak. Srećom, u pratnji nas je bio g. Miroslav Rakonjac, upravitelj Patrijaršije, koji je predložio da se raspitamo o mogućem izuzetku za patrijarha, kako bismo zaobišli čekanje. No, uskočio je njegov djed i savjetovao mu da razmisli o važnosti pridržavanja čak i najmanjih pravila. Pokazujući iznimno strpljenje, odlučio je pričekati zakazano vrijeme da uđemo. Vrijedi napomenuti da su sva četiri izdanja knjige “Moj deda Pavle” u potpunosti rasprodana.
