– Danas govorimo o mješovitim brakovima u regiji, kojih je na žalost sve manje i manje. Jednostavno, nove generacije pod uticajem svojih rositelja, jako dobro paze sa kime će da uđu u bračnu zajednicu. Više nikako ne važi ono staro pravilo”ljubav ne poznaje granice”. Itekako poznaju, pogotovo kada su u pitanju države bivše Jugoslavije.
Održavanje zdravih odnosa s voljenim osobama tijekom cijelog života od iznimne je važnosti, iako, nažalost, nemaju svi tu sreću da to dožive. Brojni pojedinci su nam se obratili, izražavajući svoju tjelesnu i psihičku patnju koja proizlazi iz obiteljskih problema. I gospođa Sanja duboko je potresena obiteljskim prilikama.
Majkama je krajnje nezamislivo prihvatiti stvarnost da njihovi odrasli potomci nemaju želju za bilo kakvim oblikom veze s njima. Ovo neobjašnjivo otuđenje može se dogoditi iznenada, potaknuto pukom pogrešno izgovorenom riječi. Gospođa Sanja sram svoje djece prema njoj pripisuje svom bosanskohercegovačkom podrijetlu, smatrajući ga temeljnim uzrokom.
Odnos gospođe Sanje i njezina supruga bio je daleko od harmoničnog, au braku im se rodilo troje djece. U pismu nam objašnjava da je prošla i očekivane i neočekivane nedaće. Nepravedno je da svaka žena trpi verbalno zlostavljanje i svjedoči maltretiranju svoje djece zbog opijanja. Nažalost, njezina odricanja nisu polučila željeni ishod, budući da njezina odrasla djeca ne uspijevaju pokazati da cijene njezin trud.
Iako oni posjeduju obilje posjeda, čini se da sam ja zanemaren i zaboravljen.
Odgoj moje troje djece bio je mukotrpan i bolan put, ispunjen golemim izazovima i poteškoćama. Muževa borba s alkoholizmom dodala je dodatni sloj poteškoća, zahtijevajući od mene iznimnu razinu otpornosti kako bih osigurala zadovoljenje potreba moje djece. No, neizmjerno sam ponosan što mogu reći da su sva trojica u životu postigli izuzetan uspjeh. Unatoč ogromnim udarcima koje mi je život zadao, ne mogu a da ne osjetim neodoljiv osjećaj ponosa na postignuća moje djece.
Međutim, osjećaj tame polako se uvlačio u riječi njezina pisma.
Unatoč uspjehu i postignućima u životu, djeca su majku naizgled isključila iz svojih života. Izražavajući svoje razočaranje, ona kaže da više nema nikakav značaj niti ulogu u njihovim životima. Odsutnost jednostavne, ali smislene potvrde da je zovu “mama” za nju je posebno obeshrabrujuća.
Osjećaj je sličan posjedovanju smeća kao emocionalnog stanja.
Nasuprot tome, prema meni se odnose s takvim prezirom, kao da sam najniži oblik smeća. Ovo nanošenje boli i boli posebno je uznemirujuće, jer nisam svjestan točnog uzroka njihovog intenzivnog neprijateljstva prema meni. Sigurna sam samo da sam dala sve od sebe da udovoljim njihovim potrebama i željama – jada se ova ožalošćena majka.
Prema riječima svjedokinje, kada je pitala zašto su je napustili nakon što je sve žrtvovala za njih tijekom opijanja i galame njihovog oca, dobila je frapantan odgovor.
– Podsjećaju me da se trebam sramiti! Iako sam ih ja donio na ovaj svijet i odgojio, ja nisam Nijemac, nego Bosanac, a njihov otac je Nijemac. To je cijela priča, sad vam je jasno – objašnjava ona.
BONUS VIJEST:
Danas slavi 44. rođendan Ivica Kljajić, stanovnik Slavonskog Broda u Hrvatskoj. Međutim, posljednje 23 godine München u Njemačkoj naziva svojim domom. Nakon što je završio srednju školu u svom rodnom gradu, donio je hrabru odluku da ode u inozemstvo u potrazi za novim prilikama.
Kao i mnogi ljudi koje se obično naziva gastarbajterima, Ivica je krenuo na put od samog početka. Bez sustava potpore, odlučio je krenuti u takozvanu “obećanu zemlju” za mnoge ljude s Balkana, ne sluteći što ga čeka. Ratne nedaće i teške ekonomske prilike natjerale su Ivicu da ponese samo 300 maraka u džepu, spakira kofer i oprosti se od roditeljskog doma u potrazi za boljim životom izvan Balkana, točnije u Münchenu.
Nakon što sam otkrila svoju početnu priliku za zaposlenje u Njemačkoj, prihvatila sam se uloge pomoćnika njegovatelja, bez napora preuzimajući dodatne odgovornosti kao što je pranje suđa vikendom. Unatoč odsutnosti ikakvih izazova, moj dolazak u München kao turista pratio je neodoljiv osjećaj nepoznatosti. Imao sam nejasnu percepciju Njemačke, ali sam se ipak našao uronjen u nepoznato – bez znanja jezika i druženja. Po ulasku u svoj prazan stan, lišen namještaja, televizije i radija, doživio sam potpuno odvajanje od vanjskog svijeta – intelektualno, društveno i putem medija. Odlučan započeti ispočetka, krenuo sam na svoje putovanje koje će kasnije postati temelj mog YouTube kanala “Auslenders.
Sad kad je mojoj djeci sve osigurano, pitam se je li to dugoročno bilo dobro za njih i mene.
Tijekom tog razdoblja nadao se da će mu prisutnost roditelja pružiti financijski poticaj kad dođe do kraja mjesecu sa samo 10 bodova, ali gledajući sada unatrag, priznaje da su ta izazovna vremena odigrala značajnu ulogu u oblikovanju njegova karaktera.
Ivica iz Hrvatske razmišljao je je li njegovoj djeci korisnije da odrastaju u sadašnjem toplom i njegujućem domu s oba roditelja ili je to bolje od situacije koju je on doživio da je sam i oko sebe gradi cijeli svoj svijet.
Zbog trenutne nedostupnosti prijevoda diplome, počeo je raditi kao njegovatelj.
- – Bio je to zahtjevan put, pogotovo za nekoga tko nije upoznat s tom strukom. Netko može osjetiti neugodu, poniženje, pa čak i proći kroz krizu identiteta. Zato cijenim razgovor o činjenici da su oni koji krenu tim putem svjesni izazova koji su pred njima. Za razliku od mene, koji nisam imao pojma što mogu očekivati - dijeli Ivica Kljajić, autor knjige koja zadire u svoja osobna iskustva i promišljanja života u inozemstvu. Naglašava da bi za nabavu knjige mijenjao dragocjeno zlato, kao što je morao kupovati osnovne potrepštine tijekom prvih dana u Njemačkoj.
Ako nađete zadovoljstvo u mjestu odakle ležite, preporučljivo je da tamo i ostanete.
Na pitanje trebaju li se pojedinci zadovoljiti zadovoljnim životom u rodnom kraju ili stremiti ka većim pothvatima, Ivica voditelju Toniju odgovara ovako:
Ako nađete zadovoljstvo u mjestu svog porijekla, mudro je tamo i ostati. Njemačka možda nije odgovor za svakoga, ali za mene je svakako bila. Vrijedno je napomenuti da se brojni pojedinci na kraju vraćaju na Balkan, nesposobni ostvariti svoje ciljeve ili pronaći uspjeh, iako je to pomalo osjetljiva stvar o kojoj se rijetko otvoreno razgovara. Priznanje poraza nešto je što većina ljudi radije izbjegava.
Danas se Ivica ne bavi svojom profesijom.
Otkrio je svoju ulogu financijskog stručnjaka i integratora, pomažući pojedincima da se asimiliraju u nepoznato okruženje i etabliraju kao cijenjeni doprinositelji društvu. Osim toga, daje smjernice u procesu pokretanja poslovanja.
Bez prisustva moje obitelji ni moja egzistencija ne bi bila moguća.
Kako troškovi života nastavljaju rasti i ovdje i tamo, pojedinci se suočavaju s izazovom upravljanja povećanom stanarinom i računima. Međutim, napredak u tehnologiji ljudima je pružio širi raspon mogućnosti za snalaženje u tim financijskim izazovima. Iako je sada financijski uspješan obiteljski čovjek, naglašava da njegova postignuća ne bi bila moguća bez nepokolebljive podrške supruge i obitelji.
Na prvim linijama, gdje sam prvo stigao i preživio, susreo sam ženu koja će postati moja supruga. Često smo se bezbrižno šalili: “Nisi došao zbog mene ili ljubavi, nego zbog papirologije.” Prije nego što smo osnovali obitelj, provodili smo dosta vremena zajedno, jačajući našu vezu. Zbog svoje obitelji danas stojim ovdje, zaključio je svoju izjavu.
