– Za danas jedna tema, koja će itekako da privuče baš sve žene. Naime, pranje rublja je proces da se radi baš svaki dan, pogotovo ako imate veliku obitelj. Bijeli veš je uvijek problem, jer i kada se otkuha, on ne bude dovoljno bijel…
Umjesto da ulažete malo bogatstvo u izbjeljivač, razmislite o ovom prijedlogu. Svaka domaćica zna koliko smeta bijelo rublje koje postaje sivkasto ili žuto. Možda ste isprobali razne tehnike i vjerojatno potrošili značajan iznos na različite proizvode za izbjeljivanje. Iako brojne žene često biraju Varikin za pranje rublja, neke odvrati njegov snažan miris ili se odluče kloniti jakih kemikalija.
Iz tog razloga predlažemo da isprobate ovu tehniku, koja je dobila značajno odobravanje mnogih domaćica. Potreban vam je samo jedan limun; samo ga iscijedite i procijedite sok. Za nevjerojatno bijelo rublje, dodajte pola šalice bistrog soka od limuna u odjeljak za omekšivač. Pazite da ne prepunite aparat i ograničite upotrebu pudera. Nadalje, sušenje rublja na sunčevoj svjetlosti dodatno će povećati njegovu svjetlinu.
DODATNI TEKST
Mnogi ljudi dovode u pitanje moralnost smještaja svojih roditelja u starački dom, a postoji jedno pitanje koje bi moglo biti još više zabrinjavajuće. Članovi obitelji često smatraju da nema većeg nedjela od napuštanja roditelja na ulazu u starački dom, osobito kada odaberu ustanovu koja je udaljena. Ova odluka u vezi sa starijim rođacima može izazvati snažne emocije i predstavlja kompliciran izazov. Sin, koji je nastojao posjetiti oca kad god je to bilo moguće, naglasio je značaj redovitih posjeta voljenih za dobrobit starijih u njihovim domovima. Briga o starijim članovima obitelji, osobito kada borave u udaljenom staračkom domu, može biti odgovornost ispunjena emocionalnom složenošću.
Sin, koji je nastojao posjećivati oca što je češće moguće, istaknuo je važnost dosljednih posjeta obitelji za dobrobit starijih osoba u takvim ustanovama. “Teško mi je prisjetiti se prve prilike kad sam oca ostavio u staračkom domu.” Tu introspekciju dijeli i sin koji je kroz brojne posjete ocu prepoznao zanemarivanje koje mnogi štićenici doživljavaju od svojih obitelji. Došao je i do spoznaje da djeca ponekad znaju biti neljubazna prema roditeljima koje ne posjećuju. Svakog sam dana posvetio barem malo vremena svom tati, brinući se da se dobro prilagodi novom okruženju, da se zdravo hrani i održava higijenu.
Uistinu me boljelo ući u njegovu sobu na 5. katu i vidjeti ga kako jednostavno gleda kroz prozor. „Brojim ptice“, govorio bi mi. Iako je bilo nevjerojatno teško promatrati svog oca u ovakvom stanju, nikad nisam gubio nadu niti sam prekinuo svoje posjete. Posvetila sam se punom radnom vremenu, često sam produživala radno vrijeme, no najvažniji aspekt za mene je bila prilika da ga vidim, makar i nakratko svaki dan. Ubrzo je shvatio da je jedan od rijetkih pojedinaca koji redovito posjećuju voljenog člana obitelji.
“Povezao sam se s voditeljicom objekta, koja je često bila prisutna na ulazu. Zbunilo me što brojni poznati pojedinci nemaju posjetitelja. Kada sam se raspitao o tome, njen odgovor ostao je u meni od tada. Istaknula je da je najteži prekršaj na ovom svijetu kada djeca ostave svoje roditelje na pragu staračkog doma i više se ne vrate. Spomenula je kako je primijetila kako bi stanari gledali prema vratima svaki put kad bi se otvorila, žudeći da ugledaju nekoga koga prepoznaju. U odgovoru sam pitao žive li ta djeca daleko od staračkog doma, možda stotinama kilometara.
Njezin je odgovor ukazao da su ta djeca udaljena svega petnaestak minuta, ali im je jednostavnije nazvati i pitati kako im je majka ili tata. Dok bi ih ona nagovarala da dođu u posjet, oni bi se suprotstavljali najneinspirativnijim izgovorima koji se mogu zamisliti! Ovaj sin razmišlja o ideji da smo odgajani u egocentričnom društvu, gdje se sve vrti oko “ja, ja i ja”. On razmatra mogućnost da mora postojati posebno mjesto u paklu za one koji mogu napustiti i okrenuti leđa svojim roditeljima na takav način. Koliko često susrećemo ljude koji žale za nedostatkom vremena provedenog sa svojim majkama i očevima tek kada je prekasno? Smatram se sretnikom, jer se nikada nisam našao u takvoj situaciji. Moji roditelji i ja smo razgovarali o svemu.
Duboko mi nedostaju oboje. Ustanova za starije osobe, baka – o, kako je daleko! Je li ikada bilo zamorno posjetiti ga i saslušati ga? „Neka bude, nema nikakve veze. Na primjer, kad je moj otac bio kod kuće i relativno dobrog zdravlja, stalno se borio s daljinskim upravljačem. Većinu noći bi posegnuo za mnom, ogorčen nesposobnošću da njime upravlja.
Svaki put bih ga smireno proveo kroz proces pronalaska željenog kanala. Razmišljajući o tim trenucima sada, shvaćam da bih učinio sve da čujem zvonjenje telefona i ponovno razgovarao o njegovom daljinskom upravljaču sa svojim tatom. Završio je dirljivo pismo izjavom: “Jednom kada odu, otišli su od nas zauvijek i nema načina da se preokrenu ili poboljšaju okolnosti. Ako se možete pomiriti sa sobom nakon što ste svoje roditelje smjestili u starački dom i nestali iz njihovih života, onda posjedujete izvanredne sposobnosti, potrudite se da ih vidite;
