– Građanski rat, koji je bijesnio na području bivše Jugoslavije koji je bio 90 godina prošloga vijeka. Tada je stradao veliki broj civila na svim stranama, a samo su političari i politički lideri jako dobro prolazili u to vrijeme. Posljedice tog rata, osjete se i dan danas.
U potresnom iskazu koji je podijelio s BBC-jem, Gordana Zec, sestra Aleksandre Zec, prepričala je tragične događaje koji su se odigrali u Zagrebu 1991. Aleksandra je uz svoje roditelje pala kao žrtva hrvatskog MUP-a, poznatih kao “Merčepovci”, dok su Gordana i njezin brat Dušan nekim je čudom uspio preživjeti brutalnu kalvariju. Upravo te večeri spomenula je da su imali obiteljsku večeru i da su očekivali nazočnost gostiju koji se, nažalost, nisu pojavili.
U gradu Zagrebu, 7. prosinca 1991. navečer, tragedija je pogodila obitelj Zec, podrijetlom iz Srbije, koja je izgubila živote na Poljaničkoj ulici. Počinitelji ovog gnusnog čina bili su nitko drugi do “Merčepovci”, specijalna postrojba hrvatskog MUP-a, pod vodstvom Siniše Rimca. Otac je s troje djece utonuo u san, ostavivši majku samu u kuhinji na donjoj etaži. Ležeći u krevetu, Gordana je slušala radio program, uvijek odškrinuta vrata spavaće sobe jer je bila najmlađa među njima.
Gordana Zec, čiju su izjavu za BBC prenijeli i neki hrvatski mediji, prepričava događaje koji su se zbili nešto iza 23 sata. U tom trenutku zazvonilo je zvono na vratima, trgnuvši je iz sna. Zaintrigirana, pozorno je slušala i mogla je čuti smetnju. Djelujući na svoju znatiželju, ustala je iz kreveta i smjestila se na vrata. Tada je ugledala sestru Aleksandru kako stoji na ulazu u vlastitu sobu. Pogledi su im se nakratko susreli prije nego što je Aleksandra brzo pobjegla niz stepenice, da je više nikada nisu vidjeli. Po dolasku dvojice ili trojice uniformiranih ljudi, otac je odmah ustao iz kreveta, svjestan da su ga došli ispratiti negdje drugdje.
Prema Gordaninim riječima, roditelji su bili primorani izaći van, otac je obukao džemper, a majka je lila suze. Kad su izašli, otac je bio izložen pogrdnim komentarima, etiketiran je kao “Srbin i četnik”. Majka je pokušala poći s njim, ali su je odmah otpratili natrag u kuću. Gordana je hitro sišla niza stube. Izražavajući svoju bol, otkrila je: “U pokušaju da spriječim njezin odlazak, čvrsto sam je zagrlila… Bol koju osjećam je ogromna. – No, rekla mi je da će se vratiti nedugo nakon što me odgurnula u stranu – ispričala je. Nakon priznanja, devetnaestogodišnji vojnik Siniša Rimac priznao je da je u dvorištu dva puta pucao u Mihajla Zeca. Gordana je u pidžami i bez ikakvih cipela žurno izletjela van.
Odande je promatrala odlazak hrvatskih snaga u bijelom kombiju, ne sluteći da su među putnicama njezina majka i sestra. Gordana pripovijeda kako je užurbano jurila prema očevom beživotnom obličju, ne zastajući ni trenutka, nošena strahom pri pogledu na obilne količine krvi, naposljetku potraživši utočište u susjedovoj kući. Gordana svjedoči da joj je djed, od milja zvan Božo, ljubazno otvorio vrata. Obavijestila ga je o očevoj tragičnoj smrti i prisutnosti Dušana u kući, što ga je natjeralo da mu brzo pritekne u pomoć. Nakon što je prekrila beživotno tijelo njenog oca Mihajla, susjeda je ljubazno odvela brata Dušana u svoj dom, gdje su strpljivo čekali dolazak Hitne pomoći.
Prema Gordaninim riječima, nakon jutarnjeg buđenja po njih je stigla teta, te su krenuli u potragu za Aleksandrom, obilazeći nekoliko kuća s čvrstom uvjerenju da je ona negdje prisutna. Nažalost, Mariju i Aleksandru Zec, koje su još bile u pidžamama, ubojice su otele i dovezle na zagrebačko Sljeme. Tamo su vezani, ubijeni, a tijela su im sakrivena na smetlištu u blizini planinarskog doma Adolfovac. Prema Gordani Zec, kako pojedinci stare, često očekuju da će život postati jednostavniji, no iz njezine perspektive čini se da je upravo suprotno – izazovi su sve veći.
U svom sjećanju prisjetila se i zloslutne atmosfere koja se u tom razdoblju nadvila nad Zagrebom. Sjeća se da je primio više poziva na telefon, nakon čega su uslijedili nagli prekidi, a zatim iznenadna pojava kombija ispred njihove kuće, da bi jednako brzo nestao. Zabrinutost u majčinim očima i duboka očeva zabrinutost također su mu ostale u živom sjećanju. U listopadu te godine bombardirani su i Zagreb i Banski dvori, sjećanje koje joj je ostalo živo u sjećanju, navelo ju je da shvati težinu situacije koja se odvijala kao „nešto suludo. Usred ratnih nemira, Gordana i Dušan Zec donijeli su tešku odluku da sredinom 1992. godine napuste Zagreb, tražeći utočište na selu kod svoje bake prije nego što se konačno presele u Banjaluku.
Tijekom svog odrastanja Gordana se živo sjeća da joj je najveća strepnja bila mogućnost nesretnog događaja koji će zadesiti njezinu voljenu baku. “Nažalost”, kaže on, “ona je ispunila uloge i našeg oca i majke, kao i naše tetke i ujaka. Prema Gordaninim riječima, unatoč tragičnom stradanju njezinih srpskih roditelja u ustaškom logoru Jasenovac tijekom Drugog svjetskog rata, Baka Bosa nikada nije pokolebala u podršci sinovljevoj privrženosti Hrvatskoj i Zagrebu.
- Tijekom raspada Jugoslavije bilo je uobičajeno da ljudi zbog prisilnog raseljavanja svoja prebivališta u Zagrebu mijenjaju za ona u Banjoj Luci. Gordana i Dušan izvršili su tu razmjenu, a Banja Luka je ubrzo postala njihovo novo prebivalište. Od trenutka kada su stigli, osjećali su osjećaj prihvaćenosti i sigurnosti, bez ikakvog sažaljenja, kako objašnjava Dušan. Gordana je završila studij na Ekonomskom fakultetu u Banjoj Luci i dobila posao, dok je s dojučerašnjim poznanicima u Zagrebu prekinula sve veze. Unatoč nedavnom postavljanju spomenika obitelji Zec na Sljemenu od strane zagrebačke vlade te godišnjem obilježavanju smrti Gordanina oca, majke i sestre u hrvatskoj javnosti, Gordana ne vjeruje da je hrvatsko društvo učinilo pozitivan korak naprijed .
Umjesto osjećaja za pravdu, Gordana izražava dugotrajni osjećaj nezadovoljstva i razočaranja. Tijekom njihova djetinjstva, ona ili njezin brat rijetko su spominjali bolnu temu patnje njihove obitelji. U početku je teret nošenja te slike bio težak. Kad ga dijete ugleda, vi ga gurnete prema dolje, ali ono ponovno izroni na neočekivanim mjestima. “Svjesno sam se trudila nastaviti ići naprijed, kao što i treba”, priča ona.
Ona razrađuje kako je izgradila emocionalnu barijeru, sprječavajući druge da probiju njezinu obranu. Gordana je trenutno zaposlena u Poreznoj upravi Banja Luka. Sretno je udana i blagoslovljena s tri kćeri, od kojih srednja nevjerojatno sliči njezinoj sestri. Gordana svoju kćer s ljubavlju opisuje kao „krhku i ukrašenu najzanosnijom nijansom plave boje. Unatoč tome što su nedugo nakon toga pred istražnim sucem priznali zločin, počinitelji tragičnog ubojstva obitelji Zec nikada nisu odgovarali.
Nažalost, njihovo je priznanje proglašeno nevažećim zbog odsustva pravnog zastupnika tijekom ispitivanja. Jedan od umiješanih pojedinaca, Siniša Rimac, već je 2005. osuđen na 8 godina zatvora za zločine počinjene nad Srbima u Pakračkoj Poljani još 1991. Kontroverznim potezom, bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić odlučio je smanjiti Rimcu kaznu kazna od jedne godine u siječnju 2010.
