Prijenos straha događa se između ljudi i pasa. Kada ljudi dožive strah, otpuštaju feromone koje psi mogu otkriti, zbog čega i psi osjećaju strah. Pasja agresija je rijetka, jer je njihov odgovor na strah stvar osobne prosudbe. Tipično, psi reagiraju lajanjem, a ne ugrizom. Nasuprot tome, ljudi obično reagiraju nespretno u trenucima straha, često mlatarajući rukama. Ova reakcija je slična onoj kako instinktivno tjeramo pčele – nagli pokreti rezultiraju ubodom. Ključ je da pojedinci ostanu mirni. Iako razumijem da je to možda lakše reći nego učiniti, ako se ljudi prisjete naše rasprave, shvatit će da doista nema razloga za strah. Ove spoznaje iznosi i Budimir Grubić, veterinar i direktor JKP Veterina Beograd.
Ima onih koji bi mogli tvrditi da je za vas zgodno dati takvu izjavu, jer nikada niste osobno iskusili bol ili agresiju ugriza psa. Kako biste odgovorili takvim osobama?
Po mom uvjerenju, vjerojatnost da vas napadne pas na ovom planetu je manja od 0,5 posto. Uzmimo u obzir da samo tri posto pasa ima potencijal bilo koga napasti. Preostali slučajevi često su rezultat specifičnih okolnosti, kao što je to što pas uoči prijetnju svom teritoriju ili postupci i ponašanje osobe izazivaju reakciju psa. Važno je napomenuti da ni na koji način ne namjeravam favorizirati agresivne pse; međutim, ključno je priznati da smo mi, kao ljudi, često odgovorni za te napade. Neki bi mogli reći da me nikada nije ugrizao pas, što mi olakšava govoriti o ovoj temi. Ipak, upravo zbog svog iskustva doktora veterine u proteklih 40 godina osjećam se ponukanim rasvijetliti ovu temu i naglasiti svoj pozitivan stav prema životinjama općenito. Liječnik pojašnjava da je nedvojbeno obeshrabrujuće što zbog straha ne mogu milovati brojne prefine ulične pse koji žude pripadati tuđem. Oni ostaju nepotraživani, žudeći za osjećajem identiteta.
Bio je jedan konkretan slučaj kada ste imali “bliski susret” sa šarplanincem. Možete li se prisjetiti svoje reakcije kada je naglo izletio iz prostorija i stao vam ravno na put?
- Ne bismo trebali dopustiti da strah diktira naše postupke. Često se kaže da lijepa riječ ima moć otvoriti i najneprobojnije barijere. Prije dvadesetak godina posjetio sam uzgajivača šarplaninskih pasa u Malom Mokrom Lugu. Dok sam stajao ispred kuće, iz dvorišta je izletio šarplaninac Džambo i našli smo se oči u oči. Ne znajući zašto, izgovorila sam riječi: “Moj lijepi, mali, narančasti pas.” To nije imalo veze s pasminom, ali to sam mu rekao. Zapanjujuće, pas je stao na mjestu i sjeo. Bio sam zatečen. Tada je, gotovo instinktivno, moja ruka posegnula prema njemu. Ne mogu poreći da sam ga nesvjesno namjeravala pomilovati. Ja sam ga mazila, on me lizao, a onda je krenuo za mnom u dvorište. Ušao je u svoju kućicu za pse kao da se ništa nije dogodilo. Sljedeći put kad na ulici sretnete psa, pokušajte mu se obratiti nekom ljubaznom rečenicom i svjedočit ćete izvanrednim rezultatima – savjetuje dr. Budimir Grubić.
Drže li se istih smjernica i traumatizirani psi, oni “kratkog fitilja”?
Prema riječima stručnjaka, ako je pas opetovano iritiran, više puta udaren i prestrašen u više navrata, sasvim je prirodno da će doći do posljedica. Slično tome, ako je muškarac podvrgnut istom tretmanu, vjerojatno će uzvratiti. Ključ je, međutim, nikada ne posustati. Stručnjak naglašava da čak i kada se suočite s jednim psom ili grupom pasa, oni neće napasti ako zadržite stav sukoba.
Kada naiđete na nepoznatog psa, je li bolje sagnuti se ili čučnuti?
Što se tiče veličine, ljudi se prirodno izdižu nad pse, zahtijevajući od njih da podignu pogled kako bi se susreli s našim očima. Uspostavljanje vizualnog kontakta ključno je i uvijek ga treba činiti bez ikakvog osjećaja strepnje. Kada prilazite psu, preporuča se lagano savijati i ispružati ruku s gornjim dijelom okrenutim prema njemu, izbjegavajući korištenje dlana. U slučaju susreta s grupom pasa, poželjno je uspostaviti kontakt s prvim psom koji vam priđe, a to je u pravilu vođa čopora, savjetuje dr. Grubić.
Ako želimo pomaziti vlasničkog psa koji je na povodniku, kako mu se pravilno postaviti?
Jedan aspekt koji treba uzeti u obzir je utjecaj nečijeg odgoja. Važno je uvijek pitati: “Mogu li imati zadovoljstvo pomaziti vašeg psećeg pratioca?” Ovo pitanje ne služi samo kao uljudna gesta, već služi i za uključivanje vlasnika u razgovor i preusmjeravanje pozornosti psa na uzici, mijenjajući tako njegov trenutni fokus i aktivnosti. Time ćete nedvojbeno zaokupiti njihovu pozornost, naglašava govornik.
Djeca su, nažalost, ponekad izložena napadima pasa. Imate li neke posebne upute za roditelje i djecu u takvim situacijama?
Školsko dvorište primarno je mjesto gdje se događa većina ugriza pasa. Zabrinjavajuće je što se polovina djece osjeća ugodno hraniti pse lutalice, jer su ih roditelji naučili da je to ljubazna gesta. Međutim, postoje slučajevi kada psi prilaze djeci bilo da traže nježnost ili hranu, a kada se dijete uplaši i odgurne psa, to može izazvati agresivnu reakciju. Iako djeci nije moguće jednostavno reći da se ne boje, ključno je educirati i djecu i njihove roditelje kako se pravilno ponašati u takvim situacijama, savjetuje dr. Grubić u razgovoru za Magazin Pas.
