– Za danas govorimo o pokojnoj Miri Furlan, koja je svketsku slavu doživjela u samom Holivudu. Međutim, teška bolest ju je sputala da dostigne svoj vrhunac, a iz bivše Jugoslavije otišla sada već daleke 1991 godine. Mi danas govorimo o njenom jako teškom iskustvu iz samog početka karijere.
Prošlo je skoro godinu dana od odlaska Mire Furlan, omiljene jugoslavenske glumice, a sada je njezin suprug, redatelj Goran Gajić, donio odluku o izdavanju knjige koju je napisala prije njezine smrti. Na stranicama knjige “On me voli više od svega na svijetu”, Mira bilježi život koji vrvi uzbudljivim trijumfima, razornim neuspjesima, dubokom ljubavi i izdajom koja para srce. Odjeljak u kojem svoje riječi upućuje svom sinu izaziva snažne emocije, ostavljajući sve duboko dirnutima njezinom dirljivom pričom o zlostavljanju od strane istaknute osobe, čije je ime odlučila zadržati skrivenim.
Jedne zimske večeri nalazim se u Citeovoj zajedničkoj kupaonici, tražeći utjehu u osvježavajućem tušu. Voda se slijeva na mene, pružajući predah nakon dugog dana provedenog u lutanju gradom i razmišljanju o mom izoliranom životu. Zatvorenih očiju uživam u umirujućem osjećaju tople vode koja obavija moje umorno tijelo. Niotkuda, čvrst stisak me zgrabi za ramena, uzrokujući da mi se oči naglo otvore. Pokraj mene pod tušem stoji visok, neodjeven muškarac. Prožima me panika, izazivajući prodoran vrisak dok ga snažno odgurujem.
Očajnički želeći da me svlada, on ustraje, ali moji ga neumoljivi vriskovi prisiljavaju da se povuče, oslobađajući me iz svog stiska. Bez oklijevanja bježim ispod tuša, jurim na ulicu, očajnički pokušavajući sakriti svoje golo, mokro tijelo oskudnim ručnikom koji sam na brzinu zgrabio nekoliko trenutaka ranije. U ušima mi odjekuje muški glas koji viče za mnom: ‘Tu es une raciste!’ – točne riječi koje je izgovorio crnac u Amiensu tijekom jednog od mojih samostalnih putovanja Europom. Ponovno me obuzima intenzivna želja, tjerajući me da pojurim za njim, da ga zaustavim u njegovom naumu i da mu objasnim da moj bijeg nije manifestacija rasizma, već prije odraz moje nezainteresiranosti za intimne odnose s potpuni stranac unutar granica zajedničkog tuša sveučilišnog doma.
Iako je ovaj događaj bio nedvojbeno intrigantan, nije nanio nikakvu konkretnu štetu, slomio moj duh ili izazvao poniženje. Naprotiv, doživio sam to kao još jednu uzbudljivu bijegu, opasnu nevolju koju sam vješto izbjegao. Moja primarna briga bila je moguća pogrešna interpretacija mog bijega od strane zlostavljača, koji bi to mogao shvatiti kao manifestaciju moje rasne pristranosti. Težina ove optužbe bila mi je teža od stvarnog napada. Možda zato što nikada nisam istinski vjerovao da sam u neposrednoj opasnosti. Posjedovao sam nepokolebljiv osjećaj nepobjedivosti.
- Ti opasni susreti samo su nalikovali zadivljujućim pripovijestima, kazališnim predstavama ili kinematografskim scenama s kojima sam se slučajno susretao. Bio sam žrtva (potencijalno) seksualnog nasilja u prošlosti. Sa šesnaest godina, danju u Zagrebu, šetao sam ulicom kad su iznenada iz vrata izašle dvije velike ruke i silovito me zgrabile, pokazujući snagu koja me iznenadila. Brzo su me odvukli u slabo osvijetljenu zgradu, gdje me nevidljiva osoba čvrsto držala u mračnom hodniku. Dvije osobe su se upustile u razgovor o svojim sljedećim radnjama, spominjući nenastanjen stan na katu.
Snaga njihova stiska bila je drugačija od svega što sam ikada prije iskusio. Postalo mi je jasno da bijeg nije moguć. U tom trenutku sam se distancirao i odvojio od situacije, promatrajući je s apatijom odozgo. Dečki su počeli postajati zabrinuti, nisu mogli shvatiti zašto ne uzvraćam udarac ili vrištim. – Pogledaj je – primijetio je jedan od njih. – Čudna je. Drugi se ubacio: “Previše je čudna.” “Idemo, ona nije nimalo zabavna”, zaključili su, nakon čega su me pustili. Sličan incident dogodio se dvije godine kasnije dok sam s prijateljicom Katijom išao kući nakon kasnonoćne probe na Akademiji. Iz ničega su se materijalizirale dvije osobe koje su pokrenule kampanju uznemiravanja protiv nas.
Kao odgovor, Katja je ispustila prodoran krik i udarila jednog od njih dobacivši im ružne riječi. Međutim, u neobičnom spletu događaja, mirno sam prišao jednom od napadača, pristojno se nasmiješivši, i ljubazno ih zamolio da prestanu s djelovanjem. Iako se ne mogu sjetiti točnih riječi koje sam upotrijebila, Katija inzistira na tome da je moja molba glasila otprilike ovako: “Molim vas, ostavite nas na miru. Uvjeravamo vas da ćemo se ponašati pristojno i suzdržati se od daljnjeg nedoličnog ponašanja.” (Kakvo nedolično ponašanje? Samo sam šetao ulicom?) Još jednom je moje nekonvencionalno ponašanje izazvalo zaprepaštenu reakciju, ostavivši počinitelje zbunjene.
Njihov interes je splasnuo, a mi smo se uspješno oslobodili njihove prisutnosti. U kasnijem razdoblju mog života moja ekscentričnost me nije dobro služila. Nakon kazališne predstave zatekla sam se u razgovoru i druženju u nečijem stanu. Neočekivano, našla sam se sama s čovjekom kojeg sam jedva poznavala, istaknuta javna ličnost iz drugog grada. Pitao sam se kamo su svi ostali otišli. U užasnom trenutku snažno me zgrabio, obuzdao me koljenom i držeći mi ruke iznad glave.
Osjećao sam se potpuno nemoćno i bespomoćno. Kako bi spriječio bilo kakav povik, prekrio mi je usta rukom. Sam čin je završio za nekoliko sekundi, ostavivši me zbunjenim i nesposobnim shvatiti što se upravo dogodilo. Nestao je u trenu, a ja sam ostao zatečen i nesposoban artikulirati svoje misli. U bunilu sam jurio zagrebačkim ulicama, više šokiran drskošću napada nego duboko pogođen nasiljem.
- Nakratko, pala mi je na pamet ideja da incident prijavim policiji, ali na kraju sam se odustao. Kako prenosi Javniservis.net, policajci su se znakovito pogledali, implicirajući njihov sud: “Zaslužila je, ta promiskuitetna žena”. Na komemoraciji u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u Beogradu u čast preminule Mire Furlan okupilo se mnoštvo njezinih kolega, među kojima i glumice Anica Dobra, Jelena Stupljanin, Rada Đuričin i još nekoliko drugih.
