– Za kraj radnog tjedna, spremili smo vam jednu jako zanimljivu priču. Naime, govorićemo o jednom događaju koji je i više nego šokirao javnost u svoje vrijeme….
Vraćajući se u 1981. nakon medenog mjeseca, živahni par, Vladimir Savitsky i Larisa Savitsky, kreću na putovanje ispunjeno nadom i potencijalom. 24. kolovoza ukrcaju se na let 811 za zračnu luku Komsomolsk-on-Amur, blaženo nesvjesni nepredviđenih događaja koji su pred njima. Međutim, njihovi snovi i težnje naglo su napušteni kad se tragedija dogodi usred leta. Razorni sudar između vojnog i putničkog zrakoplova, u kojem je bilo 38 osoba, razbija njihove svijetle izglede.
- Brzina vojnog zrakoplova koji se približavao onemogućila je druge zrakoplove da reagiraju. Tragično je da je većina putnika poginula zbog goleme siline sudara. Sjećanje na taj kaotični trenutak, kada su naš krov i krila naglo otrgnuti pri udaru, ostaje živo u Larisinom umu, popraćeno prodornom simfonijom krikova. Dok sam bacila pogled na svog supružnika, obuzelo me jezivo otkriće, dok sam gledala njegov beživotni oblik. U tom me trenutku obuzela neodoljiva izvjesnost koja je proricala moju skoru smrt. U dubini Larisinog sjećanja ponovno je iskrsla živopisna scena iz filma – pad zrakoplova, mlada djevojka koja se uhvatila za sjedalo, jurila u srce džungle.
Upravo me to sjećanje potaknulo da razmislim o važnosti smanjenja utjecaja vlastitog pada. Promišljenim izborom potražio sam mjesto i smjestio se, potpuno svjestan nadolazeće opasnosti. Mučnih osam minuta, Larisa se čvrsto držala za svoje sjedalo, spuštajući se uz olupinu, dok joj je život visio o koncu. Ali samo nekoliko trenutaka prije konačnog spuštanja dogodio se čudesan preokret – pojavila se gusta šuma koja je pružala tračak nade. Jedina uspomena koja joj je ostala u sjećanju prije nego što je pala u nesvijest bila je slika koja će je zauvijek proganjati.
Nakon što je došla k svijesti, Larisine oči ugledale su nepomični lik svog voljenog muža, srcedrapajući prizor koji će joj zauvijek ostati urezan u pamćenje. Kao da mu je u tom dirljivom trenutku rekla posljednji zbogom. Vođena očajem, Larisa je zašla duboko u sibirsku šumu, neumorno tražeći pomoć tijekom dva iscrpljujuća dana. Međutim, sa svakim trenutkom njezina nada za spas bila je sve manja. No, treći dan otkrio ju je ribar i okončao njezine muke. Brzo mi je postalo očito da je moja obitelj poduzela potrebne korake da se pripremi za moje posljednje počivalište. Sveobuhvatan popis pojedinaca na brodu je objavljen i moja je obitelj bila propisno obaviještena.
Nažalost, tragični incident bio je potpuno ignoriran od strane sovjetskih medija, jer su tajne vlasti brzo zatajile sudar između dva zrakoplova. Ožalošćenim obiteljima žrtava naložena je šutnja te im je uskraćena mogućnost da odaju počast i slave sjećanje na svoje najmilije. Po Larisinom dolasku u zdravstvenu ustanovu, njezinu sobu pomno su nadzirale brojne uniformirane osobe. I rodbini i prijateljima uskraćeno je pravo na posjećivanje, a Larisa se živo sjeća kako su njezinu majku upozoravali da ne govori. Tek 2000-ih razotkriven je pravi razmjer tragedije, razotkrivajući sve zamršene pojedinosti. Larisa je, međutim, iz ovog katastrofalnog događaja izašla neozlijeđena, iako je morala proći naporan put kako bi zacijelila svoje rane.
Nakon godina nepokolebljive odlučnosti, otkrila je otpornost da ide naprijed i prigrli ono što je pred njom, na kraju pronašavši duboku sreću što je postala majka s rođenjem svog sina. Fotografije snimljene godinama nakon razorne nesreće pokazuju nevjerojatnu snagu i ustrajnost ove žene. Larisa odlučno svaljuje krivnju za incident na vojsku, tvrdeći da je njihov propust da priznaju putnički zrakoplov na istoj putanji glavni uzrok. Svake godine, 24. kolovoza, slavim svoj drugi rođendan, kao da djelić mog postojanja ostaje zamrznut u tom točnom trenutku, zauvijek suspendiran i ne može pronaći čvrsto tlo.
