– Jedna od pjevačica koja je definitivno obilježila posljednjih 40 godina estrade je svakako i srpska folk pjevačica Snežana Đurišić. Toliko ima hitova na spisku, da se sada ostavi mikrofona, konotno bi do kraja života mogla da živi samo od autorskih prava. Slijedi i njena životna priča.
Od trenutka kada je stupila na svijet, činilo se kao da je njezin put popločan za trijumf i obožavanje, jer su njezine izvanredne sposobnosti bez napora privlačile pažnju. Serendipity joj se nasmiješila, dovodeći je do savršenog partnera bez ikakvog truda s njezine strane. Tako je čim je postala punoljetna izmijenila zavjete sa svojim odabranikom Slobodanom Gvozdenovićem, a zajedno su dočekali dragu djecu Maju i Marka. U očima javnosti pedantno je održavala iluziju žene koja najviše cijeni obitelj, dajući prednost svojoj nepokolebljivoj vjeri u Boga.
- Uvijek me začudi kad netko spomene moju karijeru dugu više od pola stoljeća. Čista nevjerojatnost toga me pogodi svaki put. I u tom trenutku, ne mogu ne razmišljati o tome koliko sam bio sretan u svakom aspektu svog života. Od prirodnog talenta koji mi je podarila viša sila, preko nepokolebljive podrške mojih roditelja, do slučajnog spleta okolnosti i životnih obrata koji su me doveli do puta ispunjenog glazbom, čak i od malih nogu. Razmišljam o neizmjernoj radosti koju sam doživio kroz uspjeh, suradnje i prijateljstva sklopljena s nevjerojatnim pojedincima. Razmišljam o naelektrizirajućoj energiji nastupa na pozornici, gledanja u publiku i gledanja lica onih koji cijene i vole glazbu jednako kao i ja. I u tim sam trenucima preplavljena zahvalnošću, znajući da se ovo putovanje nastavlja i da još uvijek imam privilegiju uživati u svakom trenutku.
Rođen sam u Gornjem Milanovcu 6. lipnja 1959. godine. Tijekom godina školovanja u Kraljevu razvio sam snažan afinitet prema glazbi. Kad god bih naišao na melodičnu melodiju, prekinuo bih sve druge aktivnosti i uključio se u spontani ples dok pjesma ne završi. Bilo je nemoguće da mi netko poremeti ritam, jer bih ja žestoko protestirao. Glazbeni talent podarila mi je majka, izvrsna pjevačica, dok su djedova strast prema glazbi i očeve vlastite glazbene sposobnosti dodatno utjecale na moje odrastanje.
S dvanaest godina sam se zajedno s roditeljima i mlađom sestrom Mirom, četiri godine mlađom od mene, preselila u Beograd. Ogromnu čast, ushićenje i ponos koji sam tada, sa samo jedanaest godina, doživio, teško mi je bilo kome iz mlađe generacije na adekvatan način prenijeti. Zanimljivo je da je Tito imao značajnu ulogu, izravno i neizravno, u oblikovanju mog školovanja u Beogradu. Ispunio je želju mog oca poslavši ga u glavni grad, što je u konačnici imalo dubok utjecaj na moju karijeru dugu više od pet desetljeća. Iako ne bih išla tako daleko da kažem da sam bila Titova miljenica, pažnja koju mi je poklanjao usmjerila me na put kojim sam išla veći dio života. Imao sam priliku još jednom sresti Tita na Brionima. Godine 1977., dok smo uživali na moru u Budvi, dobio sam poziv za nastup na Brionima, što mi je omogućilo da se ponovno povežem s njim. Na moje iznenađenje, sjetio me se i raspitivao se o mojoj srednjoj školi. Podijelili smo sok i pozdravili se jedno s drugim.
Dok sam bio u Zemunu, slučajno sam ugledao Slobodanovu ženu ispred zgrade direktora Ace Meksikanca. Bio sam ondje kako bismo razgovarali o potencijalnoj izvedbi, i dok sam se približavao, primijetio sam čovjeka naslonjenog na svoj plavi Citroen, zviždeći u mom smjeru. U početku sam mislio da je glup, ali kad je ponovno zazviždao, okrenuo sam se i grubo ga upitao što želi. Nije bilo u mom karakteru biti tako nepristojan, ali nisam si mogao pomoći. Kasnije sam ispričao događaj Aci, koji mi je rekao da je taj čovjek zapravo Sloba, harmonikaš. Ispostavilo se da sam trebao nastupiti uz njega i njegov orkestar u jednoj kafani između Šapca i Loznice.
Nakon udaje, godinu dana kasnije na svijet sam dočekao kćer Maju, a dvije godine nakon toga i sina Marka. Biti mlada majka za mene nije predstavljalo nikakav izazov jer sam oduvijek obožavala djecu i svim srcem prihvatila tu ulogu. Srećom, imala sam podršku i svoje majke i svekrve, koje su uskočile u pomoć kad nisam mogla biti tu zbog obaveza na poslu. Trenuci zabrinutosti javljali bi se uglavnom kad bih bio na poslovnom putu. Ne poričem činjenicu da imam ispunjavajuću karijeru prema kojoj sam strastven i uspješan, a to je nedvojbeno imalo utjecaja na odrastanje moje djece. Međutim, kao i svaki drugi aspekt njihovih života, bez obzira na okolnosti, to ih je oblikovalo u ono što su danas.
- Ne podržavam ideju davanja prednosti unucima u odnosu na djecu. U svom osobnom iskustvu svjedočio sam izrazitoj i jedinstvenoj ljubavi između unuka i djece koju ne treba uspoređivati niti mjeriti snagom. Bez sumnje, biti baka je zanimanje bez premca i izvor neizmjerna radost. Posjećujemo se kad god je to moguće, a zemljopisna udaljenost između nas samo povećava vrijednost našeg zajedničkog vremena. Izreka da djeca brzo rastu zvuči istinito i sve češće razmišljam o njoj kada razmišljam o Teodori i Milošu. Iako osjećam tračak tuge znajući da neće ostati mali, nevini i poslušni, željno iščekujem kakve će izvanredne osobe postati.
