Moji roditelji, moja majka, koja me kao novorođenče ostavila pred sirotištem. Odrastao sam kod kuće i bio sam najslabiji, uvijek su mi krali hranu, tukli me i ponižavali.
U školi sam, za razliku od ostalih, bila uzorna, maturirala sam, ALI… našla sam se na ulici kao i svi ostali, bez krova nad glavom.
Spavao je svuda, zavukao se u kuću, ispod mosta, u park… Jednog dana u parku mi je prišla baka sa psom, koja je svaki dan šetala psa, i pitala me želi li Htjela sam joj pomoći u stanu jer je bila slaba i bolesna, a da sam htjela dala bi mi sobu da živim s njom.
Prihvatio sam, ali nisam mogao vjerovati gdje sam stigao, stan od više od 100 kvadrata, dužnosnikova baka udovica, poslovni prostor, gostinjska kuća, žena koja obavlja kućanske poslove, bilo što… On je to nije. Kako mu moja pomoć nije bila potrebna, odmah mi je našao posao.
Nisam imao ni majku ni baku, ali sam prema ovoj ženi osjećao nešto uzvišeno i božansko. Živjeli smo zajedno tri i pol godine i ona je nažalost preminula. Ostavio mi je sve, stan, dva posla i veliku svotu novca.
Napokon imam sve o čemu sam sanjao, ali bez nje to je ništa, toliko mi nedostaje, kao da je dio mene nestao. Mislio sam da sam jak i da nikome neću nedostajati, ali…”
