– U nastavku našeg današnjega članka prenosimo vam jedan stori i priču koja se desila tik prije samog građanskog rata u Jugoslaviji. Radi se o jednom mješovitom braku koji je doživio pravi pakao u Sarajavu u Bosni i Hercegovini….
Obitelj Škorak je 1981. godine dobila stan u Sarajevu ne sluteći da će desetljeće kasnije biti prisiljeni pobjeći, ostavljajući za sobom ne samo dom nego i drage uspomene i život koji su njegovali. Njihov jedini prioritet bio je jednostavno ujedinjenje kao obitelj. U Sarajevu su 1981. godine bračni put započeli Srpkinja Olivera i Hrvatica iz Zagorja Josipa. Olivera je radila kao medicinska sestra, a Josip je bio predavač u srednjoj vojnoj školi u Rajlovcu.
Probijali su se kroz život u doba socijalizma i bivše Jugoslavije, gdje je postojao propisani slijed događaja – školovanje, služenje vojnog roka (za muškarce), zaposlenje, zasnivanje obitelji, podizanje djece, mirovina i neizbježna nepoznanica. to nas sve čeka na kraju. Godine 1992. njihovu mirnu i obiteljsku egzistenciju naglo je poremetio početak rata, opterećujući ih brigom o dvoje djece, desetogodišnjem dječaku i sedmogodišnjoj djevojčici. U prvim mjesecima 1991. počele su se javljati napetosti u Bosni. No, živo se sjećam da moji susjedi, koji su bili pripadnici raznih vjera i nacionalnosti, i ja to nismo doživljavali kao neku značajniju brigu. Naša ljubav jedno prema drugom bila je iskrena i nismo ni slutili da će situacija eskalirati do te mjere. Da bi se olakšala naša sigurnost, moj suprug je dobio pomoć od rodbine i prijatelja u Srbiji, osigurao je položaj u JNA i preselio se u Beograd.
Ta nas je odluka zbližila s našim kumovima i prijateljima, koji su nam zbog prijetećeg građanskog rata strogo savjetovali da što prije odemo. Ovo je ispričala Olivera u intervjuu za “Žena.rs. Nakon što je 1. ožujka 1992. godine izbio sukob u Bosni i Hercegovini, sarajevsku rezidenciju Škorakovih isprva je štitio njihov susjed. Međutim, komunikacija među njima prestala je nakon nekoliko mjeseci. Škorakovima je postalo jasno da se više neće moći vratiti u Sarajevo i svojoj kući, što se na kraju pokazalo točnim. Po dolasku u Beograd, još maloljetna djeca nastavila su školovanje.
Nažalost, život u Srbiji tijekom devedesetih pokazao se kao težak za sve, pa tako i za izbjeglice. Obitelj se suočila s izazovima hiperinflacije, ekonomskog pada i društvenog propadanja. Sredinom devedesetih Josip, Oliverin suprug, ostao je bez posla. U strahu za dobrobit i budućnost svoje djece, odlučili su se prijaviti na program koji su uspostavile kanadske vladine institucije. Ovaj program imao je za cilj pružiti utočište osobama iz mješovitih brakova u njihovoj domovini. Rat je uzrokovao razvrgnuće brojnih mješovitih brakova zbog vjerske i nacionalne netrpeljivosti koja je u to vrijeme vladala.
Za boljitak naše dece i njihove budućnosti, moj suprug Josip i ja doneli smo tešku odluku da napustimo Srbiju i krenemo u novi život u Vankuveru. Trebalo je tri puta, ali konačno smo primljeni i 21. siječnja 1997. krenuli smo na put. Kanadska vlada nam je velikodušno osigurala stan, socijalnu pomoć i tečajeve engleskog jezika. Prije nego što smo mogli početi raditi, bilo nam je ključno savladati engleski jezik. Nažalost, naše kvalifikacije i obrazovanje iz Srbije nisu priznati u Kanadi.
Srećom, naša su djeca već u Srbiji naučila engleski, pa su se mnogo lakše prilagodila novoj sredini. No, za Josipa i mene prijelaz je bio ispunjen tjeskobom i neizvjesnošću. Koračali smo u nepoznato, bez poznavanja jezika i straha da se nećemo snaći. Srećom, imali smo podršku posvećene socijalne radnice koja je ostala u stalnoj komunikaciji s nama, vodila nas kroz proces i pratila naš napredak. Bilo je sasvim neuobičajeno za njih doći u Vancouver, spomenula je. U obrazloženju je izrazila čuđenje velikom zastupljenošću vožnje bicikla i šetanja pasa među stanovnicima, jer to nije bila uobičajena pojava za tmurnih devedesetih godina prošlog stoljeća u Jugoslaviji.
Nakon što su počeli tečno govoriti jezik, prešli su u ono što bi neki mogli smatrati “tipičnim” zanimanjima. Josip se zaposlio kao zaštitar u jednoj tvrtki, a Olivera je preuzela ulogu čistačice u hotelu. Zanimljivo je da je direktorica hotela ista osoba koja je tamo započela svoju karijeru. Nažalost, Josipu je prije nekoliko godina dijagnosticiran rak prostate, zbog čega je morao na operativni zahvat. S obzirom na ozbiljnost stanja, država mu je odobrila bolovanje do navršene mirovine. Baš kao i tipična kanadska djeca, njihovi potomci počeli su raditi honorarne poslove dok su bili u srednjoj školi, što im je omogućilo da kupe i priušte što god žele.
Naša su djeca bila izvrsna u obrazovanju, a kao odrasli imaju uspješne karijere i obitelji. Osigurati njihov uspjeh bio je naš najveći prioritet kada smo donijeli odluku doći ovamo. Svaki dan čeznemo za našim voljenima i dragim prijateljima. Dok se ujutro probudim, misli o njihovom boravištu i aktivnostima preplavljuju mi um dok ispijam kavu. Srećom, održavamo redovitu komunikaciju i povremeno posjećujemo naš voljeni Jug. Čežnja da ih vidim i zagrlim izjeda me svaki dan. Trenutno obitelj Škorak i njihova djeca uživaju u miru i miru, luksuzu koji im je izmicao tijekom boravka u našim krajevima.
