– U Nastavku našeg današnjega vikend članka, donosim ovam jedan jako zanimljivi članak o ženi koja je provela u samoći punih 18 godina. I ono najzanimljivije, sve se to dešavalo na jednom usamljenom otoku. Slijedi i ta priča….
Na početku knjige, priča se odvija dolaskom ruskih trgovaca krznom i aljaskog plemena na otok, što dovodi do sukoba s domorodačkim stanovništvom. “Otok plavih dupina” zaranja u izvanrednu priču o Karani, Indijanki čiji je neobičan život u Sjevernoj Americi inspiracija za ovaj roman. Američki pisac Scott O’Dell pomno je dokumentirao ovu zadivljujuću priču 1961. godine, čime je dobio cijenjenu Newberyjevu medalju, simbol razlikovanja u književnosti za djecu i mlade.
Početak romana vraća nas u trenutak kada su se ruski trgovci krznom i plemena s Aljaske probili do obala Sjedinjenih Država. Upravo unutar te iste lokacije odvija se napet sukob između domorodačkog stanovništva i doseljenika. Narativ poprima dramatičan zaokret kad bijeli misionari uskoče kako bi zaštitili lokalnu zajednicu od štete, ističući sukob kulturnih i osobnih agendi. U slučaju Indijke Karane, ova teška nevolja pretvara se u nepodnošljiv izbor kada njezin brat/sestra bude napušten na otoku nakon odlaska trgovaca krznom i misionara iz njihovog plemena.
Tragično, njezin brat gubi život, ostavljajući Karanu da se sama brine za sebe, suočavajući se sa zastrašujućim kušnjama koje predstavljaju prirodni elementi i stvarajući vlastita sredstva za preživljavanje. Njezina izvanredna odlučnost da sačuva život, potraži utočište i plovi prostranom divljinom služi kao temelj za priču koja je istovremeno zadivljujuća i gotovo nadrealna. Zadivljujući aspekt ovog romana leži u njegovoj utemeljenosti na stvarnim događajima iz 19. stoljeća. Neimenovana žena, nažalost izgubljena u povijesti, proživjela je nevjerojatnih 18 godina samoće na otoku San Nicolas, smještenom nedaleko od obale Kalifornije. Na istom otoku živjelo je pleme Nikoleno koje je brojalo otprilike 10.000 stanovnika.
Tragično, nakon sukoba sa suparničkim plemenom porijeklom s Aljaske, ostala je samo usamljena žena koja je preuzela ulogu posljednjeg testamenta ove drevne civilizacije. Enigma oko njezina izbora da ostane na otoku ostaje neotkrivena. Iako je priča romana usredotočena na njezinu hrabru borbu da izdrži i privikne se na okolinu, povjesničari su i dalje podijeljeni oko toga je li njezina odluka da ostane bila namjerna ili slučajna posljedica, vjerojatno pod utjecajem lošeg vremena.
Bez obzira na njezinu odluku, Marijina priča postaje ukorijenjena u kolektivnoj svijesti, rađajući legendu o njoj kao zagonetnoj ličnosti koja dolazi s obala San Nicolasa. Godine 1853. George Nidever, trgovac krznom, uspješno je locirao zagonetnu ženu za kojom je tragao dulje vrijeme. Pedantnim istraživanjem otoka i pomnim promatranjem tragova koje je ostavila za sobom, uspio joj je ući u trag. Žive slike njezine dnevne rutine, vještog skidanja krzna sa životinja koje je lovila za prehranu, urezale su mu se u sjećanje.
Njezin način života neprimjetno je spojio njezinu domišljatost s resursima koje je pružao prirodni okoliš, što dokazuje njezina nastamba izgrađena od kitovih kostiju i njezin snalažljiv pribor za ribolov i lov. Unatoč tome što je spašena iz svoje izolacije, njezina asimilacija u društvo bila je daleko od besprijekorne. Boreći se s nepoznatim jezikom i običajima, ponovno se našla izolirana. Štoviše, njezin imunološki sustav nije bio dovoljno otporan da se bori protiv bolesti s kojima se prvi put susrela. Tragično, podlegla je dizenteriji samo sedam tjedana nakon otkrića.
Juana Maria, kako je postala poznata, služi kao dirljiv podsjetnik na zamršenu međuigru između različitih kultura i načina života kroz anale vremena, unatoč njezinoj tragičnoj smrti. Dok su proučavanja oko nje zaustavljena, a enigmatična priča o njezinom postojanju ostaje neriješena, nesalomljivi duh ove domorodačke žene, koja je uspjela izdržati na izoliranim obalama otoka San Nicolas, ostavlja vječni trag u područjima povijesti, književnosti, i ljudska mašta.
