Odlazak Josipa Broza Tita 1980. godine ostavio je neizbrisiv trag na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. Čak i sada pojavljuju se svježa otkrića o njegovu životu, rasvjetljavajući prethodno neotkrivene aspekte jugoslavenskog razdoblja.
Među tim izvanrednim spoznajama ističe se lik iznimne smjelosti i hrabrosti: Slobodan Penezić Krcun. Čak i pred golemom moći koju je imao glasoviti vođa Josip Broz Tito, koji je posjedovao neviđeni talent za okupljanje masa pod zastavom “bratstva i jedinstva”, Krcun mu je neustrašivo prkosio.
Dok su se vođe cijele nacije divile Titovoj politici, samo je mala skupina imala hrabrosti osporiti njegovu moć. Jedan takav pojedinac bio je Krcun, koji je neustrašivo izražavao svoje neslaganje s nepokolebljivom sigurnošću. Krcun, vrlo cijenjena ličnost, obuhvaćao je suprotne osobine: bio je i zastrašujući revolucionar, koji je posjedovao nesalomivu moć, i suosjećajna očinska figura. Kao pokretač ozloglašenog Odjela za zaštitu naroda Srbije, Krcun je bio vatreni ratnik vođen dubokim emocijama.
- S nepokolebljivom odanošću Srbiji kao svojim vodećim principom, Krcun je prigrlio i komunističke ideale i dašak nacionalizma. No, njegov život tragično je prekinut 6. studenoga 1964. kada je doživio preranu smrt u prometnoj nesreći na Ibarskoj magistrali u Šopiću kod Lazarevca. Unatoč upornim špekulacijama oko lažne igre, nikada se nisu pojavili nikakvi konkretni dokazi koji bi potkrijepili te tvrdnje. Ipak, čak i nakon gotovo šest desetljeća, traju glasine o zavjeri. Vjeruje se da je navodni atentat orkestrirao dugogodišnji predsjednik Josip Broz Tito zbog Krcunove nepokolebljive lojalnosti srpskom narodu.
Tijekom cijelog rata Krcun je bio na raznim dužnostima, bio je partizanski komesar, tvorac srpske službe sigurnosti, ministar policije, potpredsjednik, a naposljetku i premijer srpske vlade. Penezićeva životna putanja ima veliki značaj jer nudi dragocjeno razumijevanje uključenosti Srbije u Drugi svjetski rat i kasniju uspostavu Titove Jugoslavije. Krcun je odigrao ključnu ulogu u razbijanju preostalih kvislinških postrojbi i četničkih snaga, gušenju pobune, a potom i obraćanju sljedbenicima Informbiroa.
Ogromna važnost njegovog položaja kao vođe Ozne, praćena njegovom ulogom ministra unutarnjih poslova Srbije, ne može se precijeniti. U burnom razdoblju Drugog svjetskog rata izbio je žestok sukob između dvije frakcije otpora: četnika i partizana. Ključno je priznati da su obje skupine, unatoč razlikama, dijelile zajedničko protivljenje Nijemcima.
Međutim, 1943. godine saveznici su se strateški odlučili pridružiti partizanskom pokretu, prepoznajući njegovu ključnu ulogu u osiguravanju njihovog konačnog trijumfa u bivšoj Jugoslaviji. Kroz veliku tapiseriju povijesti pojavljuje se tema koja se ponavlja: oni koji izlaze kao pobjednici su oni koji oblikuju narativ. Nakon što je rat završio, partizani su se suočili s monumentalnim zadatkom rješavanja značajnih frakcija odmetnika koji su tražili utočište u šumama, dok su se borili s posljedicama događaja koji su se odvijali u susjednim republikama.
Za razliku od 48-godišnjeg Tita, Penezić, mladić od 22 godine, na početku Drugog svjetskog rata krenuo je drugim putem. Dok je studirao poljoprivredu u Užicu sa samo 19 godina, on i njegovi vršnjaci svim srcem prigrlili su revolucionarni komunistički pokret. Potaknut gorljivom težnjom za pravednošću, aktivno je sudjelovao u strastvenim prosvjedima obilježavanja šestomjesečne obljetnice patrijarha Varnave, čina koji je na kraju rezultirao njegovim uhićenjem 1937. godine.
