Milorad Mandić, zvani Manda, ostavio je neizbrisiv trag u glumačkoj zajednici u Srbiji, pobrinuvši se da njegove uloge ostanu visoko cijenjene i da uspomena na njega živi. Umjetnička snaga i neprocjenjiv doprinos Mande srpskoj kulturi i filmu ne mogu se precijeniti. Ovaj poznati glumac postigao je naizgled nemoguć pothvat osvajanja publike svojim svesrdnim nastupima u dječjim emisijama, istovremeno osvajajući gledatelje svojom svestranošću u kultnim filmovima i serijama, neprimjetno prelazeći od portretiranja kriminalaca preko vragolastih likova do ruralnih pojedinaca.
Rođen 1961. godine na Dušanovcu, beogradskom naselju, na svijet je došao Milorad Mandić Manda. Otac mu je služio vojsku, a majka se posvetila domaćinstvu. Manda je imao mlađu sestru godinu dana mlađu od njega i brata koji je došao desetljeće kasnije. Na kraju se Manda s obitelji preselio u Novi Beograd, gdje je završio osnovno obrazovanje.
Unatoč želji da nastavi školovanje s prijateljima iz gimnazije, odlučio se upisati u Elektrotehničku školu “Nikola Tesla”. Tijekom intervjua često je isticao pozitivne strane svog djetinjstva, naglašavajući da, iako mu je otac jedini hranitelj, njemu, kao i sestri i bratu, ništa ne nedostaje.
Kako bi lakše dobio posao, otac ga je poticao da se bavi zanatom. Nakon završene srednje elektrotehničke škole, vojnu dužnost odradio je u Osijeku i Vukovaru. Potom je krenuo na akademski put na Fakultetu elektrotehnike, a paralelno je obavljao poslove tehnologa konstruktora u Zavodu za automatiku u poduzeću “Termovent”.
Zbog zahtjevnosti predavanja i vježbi, te radnih obveza, donio je tešku odluku o povlačenju sa fakulteta. Paralelno se pridružio Dramskom eksperimentalnom studiju amaterskog kazališta, gdje je procvjetala njegova strast prema glumi. Ova novootkrivena ljubav prema zanatu potaknula ga je da se upiše u organizaciju pri Fakultetu dramskih umjetnosti.
Neposredno prije isteka vremena donosi spontanu odluku da se bavi glumom i traži pomoć svog prijatelja redatelja u odabiru tekstova za prijamni ispit.
Nakon što je ušao u uži izbor, konačno je primljen u klasu profesora Vladimira Jevtovića. Među njegovim kolegama iz razreda bili su Vesna Trivalić, Vesna Stanojević, Duda Stojanović, Branka Pujić, Mirjana Joković, Dragan Bjelogrlić, Srđan Žika Todorović, Slobodan Boda Ninković i još nekoliko njih, ukupno dvanaest osoba. Unatoč prijemu na Akademiju, kasnije je izbačen iz rezidencije.
Njegov odlazak s posla, vođen strašću prema glumi, naišao je na neodobravanje oca, koji je to smatrao neodgovornim. Tako je godinu dana proveo na kauču kod prijatelja i djevojaka, pronalazeći odmor i na Akademiji i u kazalištu. Još kao student počeo je dobivati televizijske uloge i preuzimati male uloge u filmovima, što mu je omogućilo da financijski podupire roditelje i na kraju se vrati kući.
Strast prema kazalištu prenijela mu je majka. Od malih nogu pratio ju je na razne predstave, no želja da se bavi glumom istinski se rasplamsala tijekom rada s amaterskom kazališnom skupinom u Beogradu. U to je vrijeme svjedočio usponu mnogih talentiranih glumaca iz njegove generacije, koji su, poput njega, postigli zapažene uspjehe u svojim karijerama.
Mandin prvi brak rezultirao je rođenjem sinova Marka i Filipa te kćerke Marije. Godine 2004. ušao je u bračnu zajednicu s glumicom Anastasijom Anjom Mandić, a zajedno su dočekali sina Andriju. Unatoč brojnim ulogama i priznanjima koja je stekao tijekom karijere, Manda svoju djecu smatra svojim najznačajnijim postignućem.
Tijekom jednog intervjua izrazio je žaljenje zbog povremene odsutnosti s važnih trenutaka u životu svojih najmilijih zbog svoje obveze i prisutnosti negdje drugdje. No, svoje je postupke pravdao isticanjem da je sve što je radio radio za njihovu dobrobit. Posvetio je nebrojene sate zbrinjavanju svoje brojne obitelji, ali je jednom izrazio želju da doživi dan besposlice, gdje bi jednostavno mogao sjediti uz rijeku, sudjelovati u razgovorima ili uživati u melodijama glazbe. Unatoč toj čežnji, sudbina je imala drugačiji plan, jer je posljednji put udahnuo stojeći na pozornici.
