– Novi Fosili su defintiivno u top 10 hrvatskih pop bendova svih vremena. Dovoljno je da samo kažemo “Košulja plava”, “Za dobra stara vremena”, njihova dva najveća hita, koja će se slušati još sigurno 20 ili više godina. Slijedi i priča o tragičnom završetku i smrti njihove prve pjevačice.
Prošla su tri desetljeća od tragične smrti Đurđice Barlović, događaja koji je naglo prekinuo idilično odrastanje Hrvoja i njegovog mlađeg brata Borne. U mjesecu kolovozu 1992. godine svijet pop glazbe potresla je srceparajuća objava njezine smrti. Tragično, preminula je od iznenadnog srčanog udara na Internoj bolnici u Zadru sa samo 42 godine. Na moje zaprepaštenje, on je prerano napustio ovaj svijet, unatoč tome što je ona bila dobrog i nepokolebljivog zdravlja. Upravo na dan njezine smrti dogodila se neobjašnjiva pojava – svaki sat u mojoj kući naglo je stao. Tek nakon ovog tužnog događaja do mene je došla vijest, koju je podijelio Rajko Dujmić, cijenjeni voditelj „Novih fosila.
Čak i nakon niza godina, trajan utjecaj takvih događaja ostaje urezan u naša sjećanja. Stomatolog, razmišljajući o njihovom iskustvu kao 11-godišnjaka u to vrijeme, prisjeća se dubokog šoka i goleme tuge koji i danas odzvanjaju u njima. Duboku naklonost prema oceanu i vodenim aktivnostima dijelila je cijela naša obitelj. Moja majka, budući da je rođena u Splitu i odrasla uz more, imala je duboku povezanost s morem. Naša je obitelj oduvijek imala gliser jer je jedrenje bila njihova strast. Čak su me u mladosti, s oko osam ili devet godina, naučili navigirati. Ta zajednička ljubav prema moru usađena je i kod Bornija i kod mene, zbog čega oboje imamo veliki afinitet prema ronjenju.
- Hrvoje Barlović rado se sjeća svoje majke kao izrazito nježne i pronicljive osobe. Iako imam živa sjećanja, mladost me spriječila da u potpunosti razumijem majčinu karijeru. Zbog toga sam kasnije morao slagati slagalicu razgovarajući s ocem, njezinim kolegama i stricem koji živi u Splitu. Moj ujak, koji dijeli ljubav prema brodovima i koji je i sam nekoć bio pomorac, pružio mi je dragocjene spoznaje ne samo o jedrenju, već io majčinom odgoju i ranim godinama. Ovi razgovori su mi omogućili da prikupim obilje informacija o životu moje majke. Rođena 23. kolovoza 1950. u Splitu,
Đurđica Miličević od malih je nogu pokazivala prirodnu sklonost glazbi i pjevanju. Još kao dijete iskazala je svoje talente na renomiranom natjecanju “Djeca pjevaju” u Splitu. Dodatno, razvijala je svoje vještine sviranja gitare i odmah po završetku srednje škole osigurala profesionalni ugovor. Njezin put u glazbenu industriju započeo je angažmanom u cijenjenom splitskom bendu VIS Batali, da bi potom otišla u Zagreb i pridružila se Novim fosilima. Nikada nije pjevala kod kuće iz čistog užitka, čuvajući svoj melodični glas za posebne prilike i koncerte. Unatoč tome što posjeduje prekrasnu akustičnu gitaru, ostala je netaknuta u granicama naše kuće. Možda je služio kao alat za uvježbavanje pjesama, ali nikad za ležerno sviranje. Njezine vještine sviranja gitare nisu bile virtuozne, ali je znala dovoljno akorda za pratnju. Nažalost, gitara je doživjela neslavnu sudbinu.
Kako je moja majka krenula sa solo karijerom, njezin fokus se pomaknuo na organizacijske zadatke, ugovore i korespondenciju. Posljedično, gitara je zamijenjena vrhunskom tehnologijom tog vremena – telefaksom. U eri bez interneta i e-pošte, faksovi su postali primarno sredstvo komunikacije. I dan danas žalim što nema njezine gitare, kako se izrazio Hrvoje koji je naslijedio majčinu ljubav prema glazbi. Glazba je oduvijek bila sastavni dio naših putovanja, a ni sada ne mogu zamisliti svoj život bez nje. Tijekom tih putovanja moji su roditelji puštali raznu domaću glazbu, uključujući Prljavce, Parni valjak, Balaševića i Creedence.
Moja je majka posebno obožavala Fredija Merkjurija, ne samo zbog njegovog impresivnog raspona od četiri oktave, već i zbog njegove sposobnosti neprimjetnog prijelaza između balada i rocka. Vrijedi napomenuti da je i sama moja majka imala izniman glas, sposoban je pogoditi visoke tonove i uskladiti se s basom. Nije bilo posebnih običaja ili postupaka kojih se pridržavala kako bi održala kvalitetu svog glasa. Dapače, povremeno bi se prepustila jednostavnom užitku paljenja cigarete, čega se rado prisjeća njezin sin Đurđiči. Na pitanje imaju li i njezina braća njezin izuzetan sluh, odgovara: Hrvoje odlazak Đurđice Barlović iz Fosila pripisuje stjecaju raznih okolnosti. Na vrhuncu popularnosti, moja je majka napustila bend godinu dana nakon mog rođenja.
Moj je otac imao zahtjevan posao, a moja je majka često putovala, što ju je na kraju navelo da donese odluku o odlasku. Oba roditelja priželjkivala su još jedno dijete, a majka se čak nadala i kćeri, no umjesto nje rodio se moj brat. To je potaknulo moju majku da razmisli o promjeni karijere zbog brze prirode njezine glazbene karijere. Unatoč ljubavi prema glazbi i pjevanju, popratnim obvezama kao npr upravljanje zadacima, koordinacija s brojnim pojedincima, te potreba za stalnim angažmanom postala je teret. Počela je razmišljati o novoj profesiji koja od nje ne bi zahtijevala da se oslanja na nastupe i izdanja albuma za svoj život.
Sjećam se da je krajem 80-ih potpisala ugovor s jednom kozmetičkom kućom za zastupanje njihovih proizvoda na području bivše Jugoslavije. Moji su roditelji već bili osnovali svoju tvrtku, ali se ona, nažalost, raspala zbog početka rata, objašnjava Barlović. Značajnu prekretnicu donijela je 1992. godina kada je odlazak na odmor na Pag postao stvarnost. Ljetovanje nam je oduvijek bilo drago vrijeme, jer je značilo cijeli mjesec druženja. Svakog bi jutra moji roditelji odlazili na kavu, obilazak tržnice i kupovinu, pazeći prikupiti sve što nam je potrebno za taj dan i spremiti to u putni hladnjak.
Zatim bismo uskočili u gliser i krenuli prema uvali. Tog dana moja je mama odlučila ići na skijanje na vodi. Međutim, po povratku je počela osjećati bol u prsima. Moj tata je, prepoznavši znakove srčanog udara, odmah krenuo u akciju. Uz našu majku i prijateljicu požurili su na gradsku plažu u Pagu, gdje je bila stacionirana hitna pomoć. Vozač nije gubio vrijeme i uspio je prevesti moju majku u zadarsku bolnicu u nevjerojatnih 30 minuta. Nažalost, unatoč naporima, u bolnici je nisu uspjeli spasiti – potresna je uspomena Hrvoja koji je ostao na plaži s Bornom i tatinom sestričnom. Popodne smo sa strepnjom iščekivali povratak naših roditelja prije nego što smo krenuli kući.
U pratnji brata i tatinog bratića upravljao sam našim brodom pod očevim vodstvom. Tijekom tog putovanja moj tata, netom iz bolnice, podijelio je s nama poražavajuću istinu. Emocije šoka i tuge su nas preplavile, ostavljajući nas bez riječi. Hrvoje se živo sjeća majčine životne borbe s visokim tlakom. Barlović otkriva da je njihov otac u jednom radosnom trenutku donio odluku da majku otprati na liječnički pregled zbog rano pojavljivanja visokog krvnog tlaka. Nažalost, i Barlović i njihov brat i sestra ovo su stanje naslijedili od majke. Zbog toga je njihov brat u mladosti počeo uzimati lijekove, dok je Barlović na lijekovima već više godina. Kad je moja majka preminula, činilo mi se kao da sam preko noći odjednom sazrio. Moje djetinjstvo je krenulo drugačijim putem u odnosu na moje vršnjake, ali srećom, naše bake su uskočile da nas čuvaju.
Odgovornost su preuzele i tatina majka Magdalena i mamina majka Emica. Nažalost, rano nas je napustio i moj otac, koji je preminuo 2009. godine. Unatoč ovim teškoćama, obitelj nam je pružila čvrste temelje, osiguravajući nam ugodno odrastanje i usađujući u nas moralne vrijednosti. Zbog toga, vjerujem da smo Borna i ja izrasli u respektabilne osobe. Ostali smo bliski iu profesionalnom životu. Radim kao stomatološki kirurg i protetičar, dok moj brat vodi svoj privatni laboratorij u kojem surađuje sa mnom i još nekoliko kolega. Sigurna sam da bi naši roditelji bili neizmjerno ponosni na naša postignuća. Takve je osjećaje Hrvoje iznio u intervjuu za “24sata.hr”.
