– O Enesu Begoviću se i nije baš toliko puno pisalo u posljednje vrijeme. Od kako mu je preminuo sin, krajem prošle godine, on se u potpunosti povukao sa estrade, nema ga ni u medijima, a cijelo svoje vrijeme provodi sa unukom, koji se rodio nakon smrti njegovoga sina.
Pjevačica Elvira Rahić nedavno je izvijestila o dobrobiti svog kuma Enesa Begovića, koji je prošle godine doživio katastrofalan gubitak kada mu je nakon duže bolesti preminuo sin Armin, zbog čega se povukao iz javnosti. Elvira je razgovarala o raznim aspektima svog života, uključujući svoju karijeru, školske dane i poslovne pothvate. No, emocije su je svladale kada je otkrila potencijalni povratak Enesa Begovića vlastitoj karijeri. Nažalost, morao je preživjeti tu nezamislivu tragediju. Još nije smogao snage ponovno posjetiti lokaciju, a sigurno je da će to učiniti tek nakon godišnjice sinovljeve smrti. Mogu samo izraziti žarku nadu da nitko više nikada neće morati izdržati ni djelić onoga što je prošao moj kum.
- Dubina takve boli je neshvatljiva. Elvirin je glas drhtao dok je govorila, a suze su joj tekle niz lice, zbog čega je na trenutak zaustavila razgovor kako bi se pribrala i spriječila potpuni slom. Elvira Rahić se osvrnula na Enesa Begovića, navodeći da je jedinstveni duh koji posjeduje nezamjenjiv i da ga više nikada neće vidjeti. Nakon nekog vremena, pjevač je uspješno nastavio dijalog. Elvira je izrazila duboku sućut, priznajući ogromnu poteškoću bolesnog djeteta i razornog gubitka koji slijedi. Suština tog djeteta, proizašla iz ljubavi i potpore njegove obitelji, nikada se neće ponovno steći. Enes, osoba koja izuzetno cijeni svoju obitelj i iz nje crpi snagu, sada će osjetiti primjetnu prazninu u svom životu.
Enesov najuži krug mu dosljedno pruža nepokolebljivu podršku, kako bi lakše prebrodio bol koja ga je zadesila, ističe pjevač. Elvira je izrazila nadu da su uz Božju milost ona i ostali njegovi prijatelji, kumovi i rodbina bili uz njega iu izazovnim i radosnim trenucima. Njegovu odsutnost u showu uistinu svi osjećaju i željno iščekuju njegov povratak da popuni prazninu. Pjevačica je naglasila da iako glazba ima moć ublažiti bol, ne može je u potpunosti izliječiti. Važno je napomenuti da je Armin Begović preminuo u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu.
U dobi od 29 godina tragično je izgubio život, baš na pragu ulaska u očinstvo. Boraveći u Sarajevu, Armin je obnašao dužnost u Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine.
BONUS VIJEST:
- Ulazak u ABA ligu označio je značajnu prekretnicu za Splićane, koji prvi put prolaze “ispod crte”. Iako je ovo postignuće napredak u usporedbi s njihovim prošlim sezonama, još uvijek je ispod njihovih slavnih dana. Nekada poznat kao Jugoplastika, klub je imao impresivnu prošlost, osiguravši naslov prvaka u Jugoslaviji u šest navrata, osvojivši Kup europskih prvaka tri puta i trijumfirajući dva puta u Kupu Radivoja Koraća, među ostalim zapaženim uspjesima. Među istaknutim pojedincima koji su vezani uz renomirani klub su treneri poput Božidara Maljkovića i Krešimira Ćosića, ali i igrači poput Dina Rađe, Tonija Kukoča, Duška Ivanovića i Petera Vilfana.
No, prečesto se zanemaruje da je značajan doprinos dao i Mihajlo Manović Crvac (76). Ovaj cijenjeni beogradski košarkaš, koji je karijeru isprva započeo u Radničkom uz Crveni križ, posvetio je Jugoplastici cijelo desetljeće (od 1967. do 1977.) i odigrao ključnu ulogu u nastanku ove elektrane. Nažalost, njegov osobni put pun je nedaća i nedaća koje nadilaze čak i sumorni narativ cijenjenog dalmatinskog jugoslavenskog košarkaša. Nažalost, prisutnost starijeg čovjeka koji pretražuje boce po bocama postala je uobičajena pojava u Hrvatskoj.
Mnogi umirovljeni prosvjetni djelatnici našli su se na rubu preživljavanja, ali Splićanin koji odgovara ovom opisu ne spada u kategoriju nekoć cijenjenih članova društva. Kako je “Slobodna Dalmacija” rječito opisala, ti su pojedinci bili zaslužni za oblikovanje svijesti budućih generacija, čestito su živjeli sa svojim skromnim plaćama i uživali u socijalnim beneficijama koje su, oh kakve li fantazije, osiguravale dostojanstvenu mirovinu. Danas je Splićanima teško prepoznati Manovića, o kojem se sada govori kao o “siromahu i beskućniku”. Sjećanja na njegove impresivne košarkaške vještine su izblijedjela jer su polako nestali oni koji su svjedočili njegovom talentu na terenu. Mihajlo Manović, podrijetlom iz Beograda, šezdesetih godina prošlog stoljeća svjesno je odlučio postati Splićanin, u potpunosti se uživljavajući u ulogu predanog sportaša.
No, nesretna je stvarnost da se Manović sveo na skupljanje boca po kontejnerima kako bi zaradio za život, kako ga u svom tekstu opisuju njegovi hrvatski kolege. Mihajlo Manović je prije četiri godine u razgovoru za “Mozzart Sport” izjavio da se bavi skupljanjem boca u kontejnerima po Splitu. Ova aktivnost ima određenu simboliku, jer su kontejneri žute boje, baš kao i dresovi Jugoplastike. Unatoč izvanrednom uspjehu, Manović se osjeća zanemarenim i zaboravljenim. Priznaje da nije neuobičajeno da se ljudi zaborave, u različitim stupnjevima, ali on osobno doživljava sklonost zaboravu. Nakon povlačenja iz profesionalnog sporta, otisnuo se u poduzetničke vode, da bi se suočio s neuspjehom svog poslovnog pothvata.
- Njegov poslovni objekt, smješten u srcu Splita, zaplijenjen je, čime je on zapravo otjeran iz grada koji je smatrao svojim utočištem. Nadalje, zadesio ga je strašan događaj kada je 2007. godine u kriminalnom obračunu izgubio život njegov sin Jovan Manović. Ovaj tragični događaj odigrao se u krugu kafića “Zodijak”, a obojica počinitelja su osuđena od strane beogradskog Okruga. Suda, koji su kolektivno dobili kaznu od 40 godina zatvora. Kružila su i nagađanja koja sugeriraju da Jovan nije bila namjeravana žrtva napada. Nakon što je počeo rat, moj sin Jovan i ja preselili smo se u Beograd kod moje majke. Godine 1994. ponovno sam stekao stabilnost preuzimajući ulogu trenera prve momčadi BASK-a, da bi na kraju prešao na mjesto sportskog direktora. Sa stalnim prihodom mogao sam se brinuti za sebe i svjedočiti rastu svog sina. Međutim, tragičan događaj zauvijek je promijenio tijek mog života. Godine 2007. život moga sina tragično je prekinut na pragu tridesetih, a ja sam imala 58 godina. Nakon ovog razornog gubitka ubrzo je uslijedila moja bitka s rakom, koja me dovela na rub smrti.
Čudom sam uspio prebroditi ovu zdravstvenu krizu i preživjeti. Prije četiri godine doživio sam tešku bolest koja je zahtijevala operaciju raka na više organa, uključujući bubreg, žučni mjehur i dvanaesnik. Situacija je postala kritična kada sam dobio sepsu i bio blizu gubitka života. Nakon ovih zdravstvenih izazova donio sam tešku odluku o odlasku u mirovinu. Nažalost, tijekom tog vremena i moja majka i sestra su umrle, ostavljajući me da se osjećam sama i bez ikakve podrške. Tada sam se odlučio vratiti u grad Split, mjesto koje me od šezdesetih godina prošlog stoljeća uvijek neizmjerno veselilo. Unatoč tome što sam sada beskućnik, zahvalan sam na pomoći koju primam, iako ona nije dovoljna da me u potpunosti održi. Ipak, nalazim zadovoljstvo u svojim okolnostima.
Živim od skupljanja plastičnih boca, a sretan sam što imam prijatelje koji me podržavaju. Uspijevam pronaći hranu za jelo i smještaj i to mi donosi osjećaj zadovoljstva. Unatoč brojnim žrtvama koje je Split od njega tražio, njegova ljubav prema gradu ostaje nepokolebljiva: “Često žudim za odlaskom u kazalište, ali ne mogu se požaliti jer me prijateljica povremeno pozove kad ima slobodnih karata. Jako cijenim kulturu i neizmjerna ljubav prema Splitu, njegovom prekrasnom moru, očaravajućim šetnjama duž Žnjana i osvježavajućim večernjim kupanjima tijekom ljeta, skupim dovoljno boca da ih zamijenim za dodatnu lovu u ovome, to je dio moje realnosti i ja to prihvaćam”, rekao je bivši košarkaš u intervjuu za “Slobodnu Dalmaciju”.
