– O Draži Mihailoviću su do današnjega dana u srpskoj istoriji ispričane jako velike i dugometražne priče. Naime, on ima posebno mjesto i jako veliki status u srpskoj istoriji, ali u ostatku regije, on zbog svojih političkih ideala i nije baš toliko omiljena ličnost. Slijedi i priča o njemu.
Sudbina koju je doživjela Jelica Mihailović, supruga glasovitog generala Draže Mihailovića, nijedna osoba ne bi poželjela ni svom najomraženijem protivniku. Ratna razaranja ogolila su gotovo sve one koji su joj bili dragi, podvrgnuvši je neizrecivim mukama u zatvorima logora, nemilosrdnom progonu od strane onih na vlasti i višestrukim slučajevima beskućništva. Ipak, zadržala je svoje dostojanstvo do svog posljednjeg daha, skrivajući svoju ogromnu patnju u sebi dok se neustrašivo susrela s pogledima onih koji su joj nanijeli bol.
Jelica je rođena u obitelji vojnih časnika. Njen otac Jevrem, pukovnik u pješadiji, pobrinuo se da sve njegove četiri kćeri i jedan sin steknu školovanje u najuglednijim školama koje su u to vrijeme bile dostupne u Srbiji i Njemačkoj. Prilikom posjete bratu Borivoju, koji je pohađao vojnu akademiju, Jelica je imala priliku upoznati Dragoljuba Dražu Mihailovića, bratovog najboljeg prijatelja i tada mladog oficira. Međutim, njihova veza ostala je čisto platonska. Prije izbijanja Prvog svjetskog rata sudbina ju je navela da se uda za Radivoja Lazarevića, profesora književnosti i brata Dare Ćosić, koja je kasnije postala majka pisca Branimira Ćosića. Novopečeni par je boravio u Prizrenu, gde su se zatekli kada je počeo Veliki rat.
Usred razaranja koje je zadesilo Srbiju, zemlja se bori i s najezdom tifusa, bolesti koja je odnijela život Jeličinog supruga. Jelica, koja je u to vrijeme bila u petom mjesecu trudnoće, nije imala drugog izbora nego pobjeći iz Prizrena zbog nasilnog divljanja i odmazde koju su bugarske balističke snage nanijele srpskoj pravoslavnoj zajednici. Podnoseći mukotrpan put, naposljetku je našla utočište u Kruševcu, gdje su je utočište i nježno njegovale njena ostarjela majka i sestre Olga, Ana i Danica.
U rano proljeće 1916. Jelica je rodila zdravu djevojčicu Radmilu. Borivoje, njen brat i jedina preostala muška osoba, uz Dražu je dočekao teška iskušenja srpskog naroda. Tragično, Borivoje je poginuo na Ceru i najprije je sahranjen u Glogovcu prije nego što je prebačen u Beograd. Danas stoji na zajedničkom spomeniku, pošto je odlikovan kao kapetan druge klase i nastavnik u vojnoj školi u Skoplju. U Dušanovom gradu Jelica je rodila dva sina, Branka (1921.) i Ljubivoja (1922.), koji su nakon samo nekoliko mjeseci nažalost preminuli. No, prerana smrt ih nije pokolebala, te su u narednim godinama dobili Vojislava (1924.) i kćer Gordanu (1927.). Prepoznavši Dražine iznimne časničke vještine, vojni vrh ga je 1931. rasporedio u Gardu. S ograničenim financijskim sredstvima kupili su skromnu jednokatnicu od blata i pruća u Bregalničkoj ulici u Beogradu.
Marija Jovanović, 87-godišnja svjedokinja Crvenog križa i susjeda obitelji Mihailović, dala je vrijedne uvide u život Jelice Mihailović prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata.
Ova žena ispričala je priču o Jelici, izuzetnoj osobi. Jelica i Draža bili su poznati po svojoj društvenosti te su u svoje dvorište privlačili cijelo susjedstvo. Kao mlada djevojka, pripovjedačica je provodila dane u igri s Brankom, Vojislavom i Gordanom. Jeličina ljubav prema djeci bila je očigledna jer je za njih neumorno pripremala pite i kuhala kukuruz šećerac.
Nedostatak raskoši bio je vidljiv u njihovom skromnom prebivalištu, koje se sastojalo od samo četiri sobe. U jednoj prostoriji nalazila se Dražina drvena komoda, u kojoj je čuvao svoju cijenjenu zbirku knjiga. U drugoj prostoriji toplinom je zračila peć na drva, a umjesto stolica stajala je jednostavna drvena klupa. Nedostatak modernih pogodnosti bio je očit, jer im je nedostajala kupaonica i umjesto toga su se oslanjali na poljski WC smješten u dvorištu, s fontanom smještenom nedaleko. Na drugom kraju malog dvorišta stajala je konjušnica u kojoj se nalazio Dražin odani vojni konj, vjerno stražareći kao njegov pouzdani pratilac.
Kćer Petra Đorđevića, koji je prije Drugog svjetskog rata bio zaposlen u britanskom veleposlanstvu, za “Nedeljnik” je ispričala brojne neotkrivene detalje.
Krajem 1940. Draža je dobio poziv da preuzme zapovjedništvo. U živom sjećanju mi je ostala ta noć kad su se Jelica i njezina djeca oprostili od njega, ne sluteći da će to biti dugotrajna razdvojenost. Prije izbijanja rata, Draža je bio angažiran na manevrima u Bosni, ali kako su se sukobi odvijali, našao se u Doboju. Odatle se on, zajedno s dijelom zapovjedništva, odvažio uputiti u šumu, nepokolebljivo odbijajući priznati predaju, odlučan u borbi protiv okupacijskih snaga.
U jeku rata Jelica je proživjela teška kalvarija. Bila je podvrgnuta trima odvojenim uhićenjima, a drugo se dogodilo 1942. što je rezultiralo konfiskacijom cjelokupne njezine imovine, ne ostavljajući ništa, čak ni jednu iglu. Međutim, nakon njezina povratka u jesen 1943., zajednica se okupila kako bi joj osigurala namještaj, odjeću, pa čak i cipele. Bilo je doista obeshrabrujuće svjedočiti nevolji supruge pojedinca koji je vodio kraljevu vojsku u njihovoj domovini.
Prema dokumentima do kojih je došao Nedeljnik, Jelica je zajedno sa susjedima Đorđevićima u jesen 1941. doživjela hapšenje Gestapoa. Tragično je da je Marijin otac, koji je bio osumnjičen za britansku špijunažu, smrt dočekao na Banjici sredinom travnja 1944. godine. Uslijedilo je relativno zatišje do proljeća 1942., kada je Ministarstvo policije pod Nedićevom upravom zatražilo od Nijemaca da pritvore i presele obitelji četnika u logor.
U dokumentu upućenom generalu Baderu, zapovjedniku njemačkih trupa u Srbiji, Ministarstvo je izrazilo nevjericu u dopuštanje sinu i kćeri Draže Mihailovića da slobodno žive u Beogradu, posebice s obzirom na to da mnogim obiteljima onih koji su se protivili okupaciji nije odobreno ista privilegija. Kao odgovor, Nijemci su brzo izdali priopćenje zahtijevajući predaju Draže i njegovih časnika, prijeteći uhićenjem njihovih obitelji ako odbiju. Slijedom toga, ne samo da su članovi Dražine uže obitelji bili zatočeni i transportirani u Banjički logor, već je ista sudbina doživjela i obitelj zapovjednika Ravnogorskog pokreta, koji se također nije htio pokoriti njemačkom okupatoru.
Jelica, supruga Draže Mihailovića, rođena je 27. kolovoza 1895. u Beogradu od roditelja Jevrema Brankovića i majke Ljubice Kreclović. Iako je studirala pravo, studij nije završila. Zapisnici pokazuju da su otisci prstiju Jelice Mihailović uzeti po dolasku u ozloglašeni logor, kako je i bilo uobičajeno. Osim toga, napominje se da su je obično nazivali Lena.
- Branko i Gordana su 24. listopada otišli iz Banjičkog logora, ali je majka nakon dvadesetak dana puštanja na slobodu otkrila da nisu kod kuće. Jelica je to odmah prijavila vlastima u Beogradu, što je dokumentirano u Zapisniku policijskog agenta Borisa V. Ristovskog, službeno ovjerenom od strane načelnika Odjela Treće policijske uprave 5. veljače 1944. Kasnije te iste jeseni njemački general Herman Nojbahar je u Beograd stigao kao vrhovni diplomatski zapovjednik za Balkan. Vrijedno je napomenuti da je Nojbahar, uvidjevši pogoršanje situacije Nijemaca na istočnoj bojišnici, ukinuo prethodno brutalnu politiku odmazde “sto za jednog”. U svjetlu toga, Nedić i Ljotić dali su javne izjave obeshrabrujući represalije nad djecom onih koji su se skrivali u šumi, što je rezultiralo puštanjem Dražine djece iz logora.
Desetljećima nakon rata, sjećanja Josifa Malovića, partizanskog veterana i glavnog istražitelja u “Suđenju Dragoljubu-Draži Mihailoviću i drugim suradnicima za izdaju i ratne zločine počinjene na tlu Jugoslavije tijekom rata (1941.-1945.)” , rasvijetlili su posljednje dane generala Dragoljuba Draže Mihailovića.
Prije početka suđenja, Draža je boravio u pomno uređenoj prostoriji u sjedištu OZNA-e. Ćelija je bila lišena bilo kakvog namještaja osim željeznog kreveta ukrašenog vojničkom dekom. Odjeven u skromnu vojničku bluzu i nevezane čizme, general Mihailović sjedio je na krevetu, ruku vezanih policijskim lisicama.
