Alec Blaisdell, koji piše za “The Guardian”, naglašava da nedavne studije o mozgovima umirućih pojedinaca pokazuju da razlika između života i smrti možda nije tako jednostavna kao što se prije vjerovalo.
U sljedećih 50 ili 100 godina, vjerujem da ćemo otkriti pravu prirodu svijesti. Postat će široko prihvaćeno da svijest nije proizvod mozga i da ne prestaje postojati nakon smrti, kao što je pojedinac izjavio.
Godine 2014. bio je zapažen slučaj 24-godišnje trudne pacijentice kojoj je prekinuto održavanje života. Ova je pacijentica u povijesti imala nepravilan rad srca zbog dijagnosticiranog poremećaja i doživjela je napadaje i nesvjesticu tijekom prethodne dvije trudnoće. Tijekom treće trudnoće kolabirala je kod kuće, zbog čega je majka pozvala hitnu pomoć. Do dolaska hitne pomoći pacijentica je bila bez svijesti više od 10 minuta, a utvrđeno je da joj je stalo srce.
Po dolasku u bolnicu gdje nije mogla primiti potrebno liječenje, pacijentica je brzo prevezena na hitni odjel Sveučilišta u Michiganu. Tamo joj je liječnički tim defibrilatorom dao tri elektrošoka u prsa kako bi joj oživjeli srce. Nakon toga je priključena na vanjski respirator i pacemaker te premještena na odjel neurointenzivne njege, gdje su liječnici pomno pratili njezinu moždanu aktivnost. Unatoč prisutnosti značajnog otoka mozga i nereagiranju na vanjske podražaje, ostala je u dubokoj komi tri dana. Na kraju je njezina obitelj donijela tešku odluku da je ukloni s uređaja za održavanje života. Upravo u tom trenutku, kada je njezina opskrba kisikom prekinuta, a cijev za disanje nježno uklonjene od strane medicinskih sestara, ona se pojavila kao jedan od najzanimljivijih znanstvenih subjekata u posljednje vrijeme.
Pitanje što se događa u trenutku smrti dugo muči Jima Borjigina, profesora neurologije na Sveučilištu Michigan. Njegova je znatiželja bila potaknuta kada je naišao na izvještaje o osobama koje su doživjele iskustva bliske smrti nakon srčanog zastoja. Ove osobe opisale su izvanredna psihička putovanja, na kojima su tvrdile da su napustile svoja fizička tijela i susrele se s izvorima blistave svjetlosti ili preminulim voljenima.
Neki su čak tvrdili da su stekli duboke uvide o vlastitim životima ili su se susreli s bićima neizmjerne dobrote. Iako Borjigin nije vjerovao da su te priče doslovni prikazi zagrobnog života, sumnjao je da postoji pravi neurološki fenomen u igri unutar mozgova ovih pacijenata. U vlastitom je laboratoriju provodio eksperimente na štakorima i promatrao porast različitih neurotransmitera, uključujući serotonin i dopamin, nakon srčanog zastoja i nedostatka kisika. To ga je navelo da se zapita događaju li se slični procesi u ljudskim iskustvima bliskim smrti, čak i u slučajevima kada oživljavanje nije moguće.
S obzirom na univerzalnu prirodu smrti, čini se da je to ključno područje proučavanja. Pretpostavljalo se da su drugi znanstvenici već značajno napredovali u razumijevanju učinaka na mozak tijekom procesa umiranja. Međutim, pregledom znanstvene literature uočljiv je nedostatak objašnjenja.
Nedavno je izrazio svoje uvjerenje da je umiranje sastavni aspekt postojanja, ali postoji ozbiljan nedostatak razumijevanja u vezi s moždanom aktivnošću pojedinaca u njihovim posljednjim trenucima. Motiviran ovom prazninom u znanju, krenuo je na putovanje kako bi istražio neurološke procese koji se odvijaju u mozgovima pacijenata koji su preminuli dok su bili pod njegom neurointenzivne jedinice na Sveučilištu u Michiganu. Jedan značajan pojedinac iz ove skupine, koji se obično naziva pacijent broj 1 ili prvi pacijent, postao je središnja točka njegova istraživanja.
Kad je započeo svoje istraživanje početne teme, znanstveno shvaćanje smrtnosti zastalo je. Od 1960-ih, napredak u tehnikama spašavanja života uspješno je oživio brojne pojedince koji bi inače stradali. Otprilike 10% do 20% ovih pojedinaca ispričalo je priče o susretima blizu smrti, tijekom kojih su primijetili kako njihova duša napušta njihov fizički oblik. Mali broj tih pacijenata čak je ustvrdio da su promatrali, iz uzvišene perspektive, napore medicinskih stručnjaka da ih ožive. Prema raznim globalnim anketama i istraživačkim studijama, jedna od svakih deset osoba tvrdi da je doživjela iskustvo bliske smrti zbog srčanog zastoja ili sličnog događaja koji ih je doveo blizu ruba smrti. To iznosi otprilike 800 milijuna pojedinaca diljem svijeta koji su možda nakratko vidjeli područje izvan života.
