– U današnje vrijeme, na prostoru svih balkanskih eks ju republika, imamo jako veliki procenat mješovitih brakova. Što se tiče pravoslavnih brakova, u kojima je žena druge vjere, ona prihvata sve običaje od svoga supruga, a mi danas govorimo o jednom jako neobičnom paru iz Srbije, koje je ljubav spojila.
Kako piše Naj žena, Merima i Dušan, različitog nacionalnog i vjerskog porijekla, proslavili su sretnih 30 godina braka. Unatoč izazovnim okolnostima rata u Bosni, uspjeli su izmijeniti zavjete u Beogradu, prkoseći svim preprekama koje su im možda stajale na putu.
Tijekom 1992. godine sudbinu pojedinaca u Bosni određivao je jedan jedini čimbenik: njihova vjerska pripadnost, točnije jesu li bili kršteni ili bogoslužni, te jesu li se izjašnjavali kao Srbi ili Muslimani.
Godine 1992. Merima Buzimkić, rodom iz Bosanskog Grahova, vojnim je zrakoplovom s kninskog ratišta otišla u Beograd s ciljem pronalaska svoje tetke s prebivalištem u Batajnici.
U Beogradu, 22. listopada 1992. godine, moj sadašnji suprug Dušan i ja smo se ukrstili. Naša veza je brzo napredovala i nakon mjesec dana Dušan me je pozvao na njegovo druženje. Došla sam s namjerom da pomognem njegovoj majci, ali nisam ni znala da Dušan sprema iznenađenje za mene. U tom trenutku, kako je Merima ispričala Naj ženu, on me zaprosio.
U jeku rata u Bosni, Merima je odlučila ostati uz Dušana i postati njegova supruga, unatoč neizvjesnosti oko sudbine svojih roditelja. Njihova dobrobit i trenutne okolnosti ostale su joj nepoznate, jer je rat bjesnio nemilosrdnim intenzitetom. Godinu dana živjeli smo zajedno bez vjenčanja, marljivo radeći i skupljajući sredstva u pripremama za naše vjenčanje. Nedugo nakon obreda bili smo blagoslovljeni dolaskom dvoje djece.
Postojao je početni otpor nekih pojedinaca kada je predloženo da se muslimanka i pravoslavac vjenčaju usred ratnih nemira. Međutim, ne pokolebani skepticizmom, par je ostao vjeran svojoj ljubavi i ustrajao u želji da se spoje u brak. Ovaj listopad obilježava značajnu prigodu Meri i Dulea obilježiti tri desetljeća bračne sreće.
Nakon što sam otkrio da su mi roditelji još uvijek živi, prošlo je nekoliko godina prije nego što sam odlučio doći do njih. U iskrenom pismu podijelila sam vijest o svom braku s Dušanom Pavlovićem u Beogradu i radost što sam dobila dvoje prekrasne djece. Čak i ako su gajili bijes, njihova sposobnost utjecati na moje odluke nije postojala, budući da sam već uspostavio vlastiti život i stvorio obitelj punu ljubavi.
Merimin otac Osman isprva je imao jaku averziju prema kćerkinoj udaji za Srbina. Ipak, njihova se perspektiva brzo promijenila nakon susreta s Dušanom.
Kad su saznali da sam preživio, preplavio ih je val radosti, jer su se bojali da će i mene izgubiti. U početku je moj otac gajio tračak bijesa, ali kako kaže stara poslovica, ne okrećeš se protiv vlastite rodbine. Gubitkom mog brata u bosanskom ratu, naša se obitelj svela na moje dvije sestre i mene. Dušana, kojeg su moji roditelji jako cijenili, uvijek su slavili kao najdražeg zeta.
U mojoj obitelji postoji raznolik niz sklopljenih brakova. Jedna moja sestra je udata za Amerikanca i živi u New Yorku, dok je druga sestra udata za muslimana u Bosni. Što se mene tiče, udata sam za Dušana, koji je Srbin. Ova jedinstvena kombinacija sindikata rezultirala je time da moj otac ima tri različite religije zastupljene unutar svoje uže obitelji.
Po Meriminom dolasku u Beograd 1992. godine, njezino podrijetlo i vjerska pripadnost bili su naširoko poznati, ali ona tvrdi da nikada nije doživjela nikakve pogrdne primjedbe.
- Tijekom svog života imao sam tu sreću da se nikad nisam susreo s neugodnim iskustvom uvrede ili pogleda neodobravanja. Osim toga, imao sam priliku komunicirati s pojedincima koji su pretrpjeli veliku bol i tugu zbog gubitka svojih najmilijih u ratu, ali mogu iskreno reći da osobno nikad nisam osjetio nelagodu ili nelagodu.
Na današnji dan Merima i Dušan okupljaju se sa svojom obitelji kako bi proslavili Božić. Unatoč tome što sama slavi Bajram, Meri ističe svoje poštovanje prema svim kršćanskim vjerskim blagdanima, pri čemu tvrdi da njezin život nije definiran vjerom ili nacionalnošću.
Važnost toga kakav ste tip osobe ima veliko značenje za mene, bez obzira na to jeste li kršteni ili ne učestvujete u bogoslužju. Merima ističe da je s istim načinom razmišljanja odgajala svoje kćerke.
Merima obilježava Uskrs sa svojom obitelji, poštujući sve uobičajene kršćanske običaje dok postavlja stol. Postavlja se pitanje: ima li doista razlike hoćemo li “pjevati ili pjevati”, bez obzira na našu orijentaciju, nacionalnost ili vjerska uvjerenja, sve dok smo ljudi i posjedujemo obilje ljubavi prema svima? Nadalje, postoji li išta sjajnije od svjedočenja njegovanja vlastite rodbine, poštovanja prema drugima i prevladavanja sklada među pojedincima?
