Posljednjih godina postoji značajan trend u Srbiji gdje je ženidba Albankama stekla ogromnu popularnost. Začudo, postoje čak i cjenici povezani s ovom praksom, ali nažalost, mnogi su pojedinci imali negativne susrete. U nekim slučajevima mladoženja je čak doživio financijske gubitke, ostavljajući ih bez supruge i nekoliko tisuća eura siromašnijima.
U svojoj neumoljivoj potrazi za prikladnom životnom partnericom, posvetio je nebrojene sate traženju žene za brak, samo da bi ga dočekalo razočaranje. Pokazalo se da nijedna žena u Srbiji nije zadovoljila njegove kriterije ili su možda naše žene imale prevelika očekivanja. Suočen s tom nevoljom, odlučio je oženiti se Albankom, uvjeren da će mu ta zajednica donijeti sreću koju je tražio. No, taj pothvat nije bio jednostavan, a Marko Milunović, porijeklom iz sela Drežnik kod Užica, morao je ispuniti određene preduvjete. Da bi dobio albansku nevjestu, mladić mora nabaviti zlatni lanac, prsten i odijelo. Marko je objasnio razloge koji stoje iza ovih zahtjeva, navodeći da je tijekom svojih brojnih posjeta Shkodëru naišao na razne mlade žene, no nijedna od njih nije zaokupila njegovo zanimanje.
Njihova znatiželja potaknula je zanimanje za ženu kakvu sam želio. Nisam tražio prolaznu vezu, već doživotno partnerstvo. Iako sam imao 46 godina, prevoditelj na albanski pogrešno je prenio moju dob kao 36. Srećom, moj mladenački izgled dopustio je da se ova pogrešna komunikacija spremno prihvati. Srećom, izbjegao je skupu pogrešku koja je mogla imati teške posljedice. Tek nakon tri mjeseca zajedničkog života Manjola je, bacivši pogled na moju putovnicu, otkrio istinu da sam doista rođen 1966., a ne 1976. godine.
S mješavinom zabave i čuđenja, odmah je okrenula broj svoje majke i uzviknula: “Majko, on ima 46 godina! Mogao bi mi biti otac!”
Marko se rado prisjeća ove anegdote dok razmišlja o ranim fazama svoje veze sa ženom iz Albanije. Manjola je, objašnjava Užičanin, vrlo brzo prebrodila prvotne bojazni, jer kad se čovjek uspješno prilagodi, godine postaju nebitne. U samo tri kratka mjeseca, bez napora je naučila srpski, neprimjetno se integrirala u zajednicu i uspostavila duboke veze s lokalnim stanovništvom, ostavljajući Užičanina potpuno zadovoljnim. Vijest da se Marko oženio Albankom izazvala je veliku buru, ljudi su preispitivali njegov izbor i upuštali se u beskrajne tračeve. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, glasine su postupno nestajale. U ruralnim područjima, gdje je stanovništvo pretežno starije životne dobi, neoženjeni muškarci često se bore da pronađu partnericu voljnu skrasiti se na selu.
Brak s Albankom predstavlja jedinstvene izazove zbog nacionalnosti i financijskih aspekata koji su uključeni u pronalaženje odgovarajućeg partnera. Albanci imaju svoje običaje kada su u pitanju domaćini vjenčanja, pa se odlučuju da se treća svadbena ceremonija održi u njihovom restoranu. Za razliku od srpskih svadbi, nema tradicionalnih kola ili trubača. Uz to, mladoženja je dužan kupiti vjenčanicu. Marko, koji je više puta posjetio Albaniju, kaže da je uobičajeno upoznati nekoga pri prvom posjetu i ako postoji obostrana naklonost, mogu se napraviti planovi za sljedeći susret. Tijekom drugog posjeta, uobičajeno je posjetiti osobu u domu na kavi.
U skladu s albanskim običajima, običaj je da majka buduće supruge dobije 50 eura ispod šalice. Nakon što se ta razmjena dogodi, pojedinac, njihova majka i prevoditelj mogu zajedno krenuti u istraživanje grada. Osim toga, tipično je da mladić kupi odijelo, zlatni lančić i prsten. Nakon ovih aktivnosti, uobičajeno je vratiti se kući na obrok prije odlaska. Prema Marku, Albanke posjeduju slične osobine kao Srpkinje, uključujući sposobnost za ljubav. Marko odbacuje tvrdnju da je brak s Albankom skup, tvrdeći da se i naše žene mogu smatrati “skupljima”, a naglašava da su Albanke skromnije. Najvažniji aspekt za njih je pronaći suosjećajnog muškarca koji se dobro odnosi prema svojoj ženi, jer se snažno protive nevjeri. Kad jednom odu, rijetko se vraćaju, pokazujući svoju nepokolebljivu prirodu. S velikim oprezom pristupaju ulasku u nečiji dom, shvaćajući da razvod za njih doživljavaju kao sramotan događaj.
Brat Manjola je posjetio moju rezidenciju kako bi utvrdio je li prikladan par prije našeg bračnog dogovora. Posjed za njih nema nikakav značaj; nepostojanje automobila i ovisnost o javnom prijevozu nimalo joj ne smeta. Čak i da joj kupim patike od samo 1.000 dinara, Marko tvrdi da se ne bi ljutila. Ulažući dovoljno truda, moguće je otkriti metode za smanjenje troškova i upravljanje pod vlastitim uvjetima. Raspon cijena varira od 3 do 5000 eura, au konačnici vaš uspjeh ovisi o vašim individualnim nastojanjima. Postoje pojedinci koji su spremni platiti ekstravagantne iznose, izjavljujući “nađi mi ženu, cijena nije briga”, dok uživaju u luksuzu poput ekstravagantnih automobila i raskošnih rezidencija.
Vrijedno je spomenuti da znatne količine novca uključene u ovaj proces ne donose izravnu korist obiteljima žena, suprotno uvriježenom mišljenju. Umjesto toga, ta se sredstva isplaćuju posrednicima koji pomažu u traženju odgovarajućeg supružnika. Kad je Marko toga postao svjestan, bio je zatrpan zahtjevima za sklapanje brakova između muškaraca i Albanki. Zbog toga su mnogi pojedinci pretpostavili da je zadatak lak i otvoren za svakoga, no Marko čvrsto tvrdi da je istina sasvim suprotna.
Postoji zabluda oko albanskih žena, koja lažno pretpostavlja da su spremne za brak. Kao rezultat toga, primam brojne upite od muškaraca starijih od 60 godina, koji traže pomoć u pronalaženju družice koja bi im olakšala osjećaj izolacije. Marko je zaključio da čak i oni koji imaju više potencijalnih partnera teško pronalaze odgovarajućeg partnera za umirovljenike.
