Svake nedjelje u tri poslijepodne na Kurir televiziji gledamo najnoviju epizodu emisije Živorada Nikolića. Ovaj renomirani domaćin i zagovornik sjaja našeg naroda, naroda i tradicije poziva nas na zadivljujuće putovanje kroz Srbiju u novom programu „Istražujmo Srbiju sa Žikom“. Bez obzira jesmo li već posjetili ova mjesta ili ne, Žika Šarenica, kako ga od milja zovu, ne prestaje nas zabaviti svojim zadivljujućim pričama.
Gostovanje u emisiji „Sa Žikom po Srbiji“ na televiziji Kurir predstavlja moj treći ulazak u sferu televizijskog izveštavanja. Ova konkretna prilika za mene ima ogromnu važnost, jer se osjećam kao zahvalna potvrda mojih napora. Tijekom svog profesionalnog puta rijetko sam imao priliku, ili luksuz vremena, istražiti zadivljujući svijet dokumentarnog novinarstva, žanra koji zauzima posebno mjesto u mom srcu. Bez sumnje, to je moj preferirani format kada se radi o televizijskom programu.
Molimo Vas da ocenite koliko ste zadovoljni saradnjom sa Kurir televizijom. – Izuzetno sam zadovoljan. Prije svega, izbor programa je besprijekorno skrojen, savršeno usklađen s mojim osobnim ukusom. Uz to, televizijski kanal može se pohvaliti sofisticiranom i suvremenom estetikom. Na kraju, najvažniji čimbenik u mojoj procjeni je nepokolebljiva predanost i odgovornost koju tim pokazuje prema svojim kolegama.
Skoro 20 godina Kurir televizija prikazuje umeće, tradiciju i način života u manjim mestima, upoznajući nas sa mnoštvom pojedinaca. Kada je riječ o pripremama za nastupe, prihvaćam razne metode. Prije svog posjeta marljivo prikupljam bitne detalje iz medija i internetskih izvora. Nadalje, uspostavljam veze sa stanovnicima određene regije koju istražujem.
Aktivno sudjelovanje u svijetu oko nas također je od iznimne važnosti. Srećom, posjedujem prirodni talent za započinjanje razgovora s nepoznatim osobama. Kroz te ležerne razmjene mogu steći ogromnu količinu znanja. Vaše dosadašnje zanimanje kolumnista dnevnog lista Kurir podsjeća na zanimljivu temu: po čemu se razlikuju tiskani i elektronički mediji? Ovo pitanje mi budi divno sjećanje. Dok se moja kolumna prvenstveno fokusirala na priče iz moje emisije, ključno je priznati da su ova dva područja novinarstva potpuno različita. Pisani medij ima veću težinu i zahtijeva višu razinu predanosti i odgovornosti. S druge strane, televizija nudi ugodnije iskustvo.
Moram pohvaliti vašu nepokolebljivu predanost poslu. Što je pokretačka snaga vaše bezgranične energije? – Svoj neumorni pogon pripisujem svom jedinstvenom načinu razmišljanja. Angažiranje u svrhovitom radu ima moć uzdizanja i održavanja pojedinca. Kako starim, najveća opasnost leži u podleganju mentalnoj i tjelesnoj inerciji. Međutim, ne želim prenaglašavati stvar. Izvlačim zadovoljstvo iz svojih profesionalnih obaveza i slobodnog vremena. Uspostavljanje harmonične ravnoteže između to dvoje od iznimne je važnosti.
Jesu li se na lokacijama koje prikazuju vaše predstave dogodili trenuci tuge ili neprivlačnosti ili oni prikazuju samo najpovoljnije aspekte? Kad smo se zaustavili u našem reporterskom vozilu, okupilo se cijelo selo, ujedinjeno u svojim naporima da predstave sebe najbolje. Moje sjećanje na Mionicu uglavnom je pozitivno, osim jednog ružnog događaja koji se dogodio prije otprilike 15-16 godina, a koji je uključivao pojedinca za kojeg se činilo da se bori s osobnim poteškoćama.
S osjećajem hitnosti, prišao mi je, u početku me navodeći da vjerujem da ima ključne informacije za podijeliti. Međutim, njegova vidljiva frustracija, koju su pokazali stisnuti zubi, natjerala ga je da naglo siđe s traktora i zada lakši udarac. Srećom, brza pomoć razumijevanja mještana brzo je riješila situaciju.
Vaš život je bio prava avantura, od učiteljice ruskog jezika do poznate ličnosti. Jeste li zadržali svoje znanje ruskog jezika, nastavili pjevati na ruskom, pratili ruske vijesti i čitali na ruskom? Bez sumnje. Važno je napomenuti da je ruska zajednica u Beogradu znatno porasla, čak i unutar moje stambene zgrade.
- Ako želite, možemo razgovarati na ruskom. Ja ću odabrati teme za našu raspravu. Vrijedno je spomenuti da je jedna od primarnih motivacija iza mojih studija ruskog jezika bila prilika da čitam Tolstoja, Dostojevskog i Gogolja u njihovom izvornom obliku. Postoji nešto doista posebno u gledanju filma bez oslanjanja na titlove. Osim toga, veliko mi je zadovoljstvo slušati ruski radio i gledati rusku televiziju. Kako se bliži Uskrs, prisjećam se prošlosti. 1950. godine rođen sam u ljupkom selu Jasikovica, u blizini Trstenika. Ne mogu a da ne pomislim kako su moji roditelji Stanka i Mališa proslavili ovaj radosni praznik. Moja sjećanja iz tog vremena puna su divnih slika iz mog djetinjstva.
Sudjelovanje na svečanostima uz mamu i sestru Vericu bilo mi je veliko veselje. Među brojnim zabavnim aktivnostima posebno se istaknulo skupljanje raznih materijala za bojanje jaja, uključujući ljuske luka i komadiće trave. Cjelokupni proces pripreme za Uskrs i kasnije proslave oduvijek je bio dokaz bezgranične kreativnosti i mašte koja ispunjava zrak. Još uvijek se mogu prisjetiti nježno umiješenih kruhova, od kojih je svaki napravljen s ljubavlju, i divnog sjećanja na zečeve koji su magično snijeli jaja. I, naravno, nijedno uskrsno okupljanje ne bi bilo potpuno bez raskošne gozbe.
Jeste li u dječačkim godinama imali unutarnji nemir, žeđ za znanjem i općenito pozitivno raspoloženje? – Odgovor na takav upit stvar je osobne interpretacije. Tijekom mladosti gajio sam nestašan duh i povremeno sam svojim roditeljima uzrokovao manje smetnje. Ipak, moje je ponašanje dosljedno ostalo unutar granica razuma.
Tijekom ranih godina u osnovnoj školi krenuo bih na putovanje od četiri kilometra kako bih pohađao nastavu. Dodatno, za drugi sat bih otišao u susjedno selo Lopar, udaljeno sedam kilometara. Unatoč dugim šetnjama, utjehu sam pronašao u društvu svojih prijatelja, što nam je omogućilo da brzo stignemo do škole i vratimo se kući prije nego što padne mrak.
Što se tiče uskršnjih priprema u vašem kućanstvu, očekujete li mnoštvo gostiju ili preferirate intimnije druženje samo s užom obitelji? Naše su proslave bile veličanstvenije i živopisnije kad su nam djeca bila mlađa i imala više društvenih obveza. Međutim, posljednjih godina usvojili smo jednostavniji i tradicionalniji pristup slavljenju Uskrsa.
Tri desetljeća uživate u blaženom braku sa Zoranom, ekonomisticom. Tajna očuvanja ovog trajnog partnerstva može se činiti nedokučivom, ali na kraju se svodi na slučajan susret koji vas je oboje spojio. Koračajući životom kao ujedinjena fronta, prihvatili ste ideju vašeg zajedničkog putovanja kao duboku filozofiju. Kroz usklađivanje svojih strasti i vrednovanje međusobne autonomije, otključali ste bitnu formulu za prosperitetnu zajednicu. Temelj razumijevanja i povjerenja između supružnika služi kao kamen temeljac za duboko zadovoljavajuće bračno postojanje.
U ranim godinama dočekali ste dolazak kćeri Ružice iz prvog braka. Kako biste opisali snagu vaše veze s njom? – Ružica je sada punoljetna i uspostavili smo tipičan odnos roditelj-dijete. Često provodimo kvalitetno vrijeme zajedno i pomažemo kad god je to potrebno. Kako rješavate kućanske obveze kod kuće? Koje obveze imate? – Mene je majka osobno vodila kroz sve poslove oko vođenja kućanstva. Kako je govorila moja voljena Stanka, nikad nije bilo potrebe za negativnošću. Uistinu sam joj zahvalna što mi je usadila te vještine. Sposobna sam kuhati, čistiti i peglati. Ipak, moram priznati da mi je ugodnije kada drugi umjesto mene obavljaju te poslove.
- Imate li kućne ljubimce? – Ne znam. Posjedovanje kućnog ljubimca podrazumijeva značajnu razinu predanosti, a s obzirom na moja česta putovanja, nisam želio tu odgovornost nametnuti ostalim stanovnicima svog kućanstva. Unatoč tome, duboko volim životinje. U svojoj sadašnjoj rezidenciji u Beogradu, smještenoj uz obalu, često provodim vrijeme sa preslatkom psećicom po imenu Leposava. Dočekuje me s većim entuzijazmom nego njezini vlastiti skrbnici. Činiš mi se kao gostoljubiva osoba. Kako se opuštate nakon susreta s brojnim novim mjestima i pojedincima?
Zorana, moja partnerica, i ja imamo zajedničku strast prema otkrivanju nepoznatih teritorija i imali smo sreću upustiti se u avanture diljem različitih dijelova Europe. Među svim zemljama koje smo istražili, Italija zauzima značajno mjesto u mojim naklonostima. Posebno je očaravajući otok Capri oduvijek plijenio moju maštu i imao sam privilegiju uroniti u njegovu privlačnost u tri različite prilike.
- Što mislite o skupom Capriju u odnosu na njegov učinak na vašu financijsku situaciju? – Ne živim tamo, ali se dogovaram i ustrajem. Dok smo ležerno uživali u kavi sa svojom suprugom, podijelili smo blaženi trenutak u blizini poznate katedrale Notre Dame, smještene uz rijeku Seinu. Ovo divno iskustvo došlo je po cijeni od šest eura, što je oštra suprotnost u odnosu na samo jedan i pol eura koji se naplaćuje u našem smještaju. Dok smo boravili u Capriju, imali smo tu sreću da smo se smjestili u prekrasnom hotelu na obali gdje bi nas samo šalica kave koštala deset eura. Ti povremeni susreti posjeduju određenu privlačnost koja je nedvojbeno zadivljujuća. Upravo ta čar prati otkrivanje nesvakidašnjih destinacija.
Naime, Capri, nekoć prebivalište rimskog cara Tiberija, također ima značaj kao rodno mjesto cijenjenog pisca Curtiusa Malapartea. Intrigira li i vas ova sitnica informacija? Glavni poticaj da se odvažim na Capri bio mi je glasoviti Maksim Gorki.
U pokušaju da izbjegne sovjetske vlasti, Gorki je potražio utočište na otoku, ali je boravio iu Vrnjačkoj Banji, upravo u mjestu gdje sam se školovao i zaposlio. Prilika da usporedim Gorkyjeve susrete na ova dva mjesta jako me zaintrigirala. Tijekom studija, obvezao sam se Gorkom da ću putovati na Capri i ostao sam vjeran svome obećanju.
