Danas donosimo jednu jako zanimljivu temu koja se tiče nošenja crnine kada se određena osoba nalazi u žalosti.
Unutar našeg društva postoji uobičajena tradicija prema kojoj se od pojedinaca očekuje da obuku boju žalosti, koja se obično naziva “crna”, ne samo na dan sprovoda, već i određeno vrijeme nakon gubitka drage osobe.
Nošenje crne odjeće u našoj naciji označava duboki osjećaj žaljenja. To u pravilu podrazumijeva oblačenje isključivo crne odjeće i obuće, bez ikakvih ukrasa i uzoraka. Nadalje, žene se mogu odlučiti za nošenje crne marame, dok pojedinci svih spolova često odabiru fleur, crni ukras pričvršćen na svoju odjeću, kao vizualni prikaz tuge.
Ljudi se odlučuju obući u crnu odjeću kako bi označili žalovanje kroz različita razdoblja, koja mogu trajati od 40 dana do 6 mjeseci, pa čak i do godinu dana. U slučajevima duboke tuge, kao što je razarajući gubitak djeteta, određeni pojedinci odluče nositi crno na neodređeno vrijeme kao vječnu počast.
Proizlazi li čin žalovanja samo iz kulturnih običaja ili ga podržava crkva? Kako pravoslavna vjera pristupa konceptu žalosti? Koje radnje se smatraju prikladnima, a koji su aspekti prepušteni pojedinačnom razlučivanju na temelju etičkih načela? Otac Radoslav Savović, poštovana ličnost hrama Svetih apostola Vartolomeja i Varnave u Rakovici, nudi neprocenjive spoznaje koje će odagnati svaku nedoumicu.
- Individualna sklonost krajnja je odrednica osobnih izbora, kako je rekao duhovnik. Mogućnost diktiranja osobnih preferencija nije u nadležnosti crkve. Žaljenje, prvenstveno unutarnje stanje, osobno je iskustvo. Kada pojedinac oplakuje gubitak drugoga, pokušava nadoknaditi njegovu odsutnost na razne načine. Međutim, određene okolnosti zahtijevaju izdržljivost i patnju, a izražavanje tuge predstavlja samo jednu manifestaciju žaljenja. Važno je priznati da ne pokazuju svi pojedinci koji pokazuju znakove žalosti, poput oblačenja crne odjeće, nužno ista ponašanja povezana s tugom.
Prevladava mišljenje da je neprimjereno obilježavati postignuća određene godine u prisutnosti ožalošćenog člana obitelji. Ipak, otac Radoslav osporava ovo stajalište, tvrdeći da je pogrešno.
Kada je riječ o komemoracijama, važno je zadržati osjećaj poštovanja i pristojnosti, izbjegavati burna okupljanja u pubovima i glasnu glazbu. Umjesto toga, častimo svece koji čuvaju naše domove i obitelji. Bez obzira na veličinu ili ograničenja našeg životnog prostora, prikladno je slaviti postignuća unutar privatnosti vlastitog prebivališta, prilagođavajući se okolnostima. Čini se da je u suvremenom društvu naglasak isključivo na uživanju u kulinarskim užicima i pićima. Ipak, kao što je apostol objavio, istinska slava leži u užitku i utjehi koju daje Duh Sveti, a ne u pukom uzdržavanju.
- Iako je posve prihvatljivo slaviti sveca kroz uživanje u gozbi i upijanju, ključno je dati prednost liturgijskim i sakramentalnim elementima. To uključuje osvećenje vode, svečano rezanje slavskog kolača i osvećenje žita. Značaj žita leži u njegovom prinosu kao poklonu svecu i božanskoj veličanstvenosti Boga. Osim toga, služi za promicanje dobrobiti onih koji su uključeni u njegovu pripremu i konzumaciju, kao i za utjehu dušama naših preminulih voljenih. Naš najveći prioritet treba biti kontinuirano slavljenje Boga. Naravno, obitelj će se i na ovaj dan okupiti za ručkom, pa zašto ne bismo iskreno obilježili tu prigodu posvećenjem žita i vode i sudjelovanjem u rezanju kolača?
Svi ostali čimbenici potpuno su ovisni o situaciji i osobnim sposobnostima. Možda čak postoje rasprave o prikladnosti svetkovanja Uskrsa nakon smrti susjeda. Ipak, nužno je dosljedno obilježavanje Uskrsa! Naime, crkveni kalendar određuje pokladni ponedjeljak kao dan kada se na groblje nose jaja i pokojnicima objavljuje vijest o uskrsnuću. Ovaj dan ima duboku simboliku nalik na misu zadušnicu“, tvrdi svećenik.
Na moralnom planu, odluka o tome hoće li se tijekom razdoblja žalosti nastaviti s krštenjima i vjenčanjima, s obzirom na uvjerenje da je neprikladno slaviti godinu dana nakon smrti člana obitelji, ostaje u rukama oca Radoslava.
Vesela i radosna priroda krštenja i vjenčanja svojstvena je ovim obrednim činovima. U našem suvremenom dobu ove su svečanosti dobile toliki značaj da može biti izazovno razlučiti odabiru li pojedinci mjesto vjenčanja ili organiziraju svoje vjenčanje na temelju odabranog mjesta. Međutim, bilo bi nepravedno generalizirati sveobuhvatno. Umjesto toga, od vitalne je važnosti izbjegavati ekstremitete kada procjenjujemo moralne implikacije ovih prilika. Ohrabrujuće je promatrati obitelji koje poštuju tradicionalne običaje, kao što je jednako hvale vrijedno svjedočiti onima koji se odluče za skromnije slavlje, bilo da se radi o krštenju ili vjenčanju.
Iako to nije obavezan ritual, tradicija pozivanja pojedinaca u daču nakon sprovoda uvelike se poštuje, kao što je rekao otac Radoslav. Prilikom organiziranja posjeta kućici važno je uzeti u obzir sva ograničenja u prehrani koja se mogu pojaviti tijekom razdoblja posta.
Uvriježeno je mišljenje da post i uživanje treba odvojiti kada su daće u pitanju. Međutim, odlučujući čimbenik zapravo je hoće li to biti usklađeno s razdobljem posta. Vrijedi napomenuti da je na groblje strogo zabranjeno unošenje hrane, osim žitarica i možda kakvog osvježenja. Nema potrebe organizirati ekstravagantnu gozbu u takvom okruženju.
