A sada ćemo se u nastavku našeg današnjeg članka malo dotaknuti kuhanog graha koji je do sada najtraženija namirnica na ovim prostorima. Evo kako ga skuhati, a da se kasnije ne borite s probavnim problemima:
Konzumacija graha, ma koje vrste on bio, povoljan je i bogat izvor kalorija i masti. No osim samog hvalisanja, grah pokazuje svjetsku superiornost u pogledu proteina, vitamina B, folne kiseline kao i vlakana u snižavanju razine kolesterola. Nadalje, budući da nemaju gluten, mogu se preporučiti za konzumaciju gotovo svima. Grah je prekrasan za korištenje u planu prehrane jer nije kalorijski i masnoće te sadrži veličanstvene kvalitete magnezija i željeza. Umjesto da troši energiju, grah je odličan izvor stvarnih antioksidansa za vaše tijelo. Neki ljudi se možda boje kuhati grah jer znaju da kada se jede nabubri i postaje neugodan zbog plinova u želucu. Međutim, postoje brojni načini rješavanja ovog problema.
Svi znaju da namakanje graha u vodi nekoliko sati prije kuhanja pomaže u sprječavanju širenja. Bakin savjet kaže da je namakanje graha preko noći i držanje u vodi dan prije kuhanja stvarno učinkovito. Osim namakanja graha kako bi se smanjila nadutost tijekom kuhanja, dodavanje lovora, kumina, mažurana, majčine dušice i/ili đumbira u vodu za namakanje također može pomoći u smanjenju stvaranja plinova. Dobro je poznato da nekuhani grah može izazvati više nadutosti.
Ovaj problem se može riješiti jedino pranjem graha, pa čak i onog iz konzerve jer je dugo stajao na polaganoj obradi i ne na tako visokim temperaturama. Namakanjem i ispiranjem grah će se osloboditi šećera koji doprinosi stvaranju plinova, čime se smanjuje nadutost želuca. Ako se stvori debeli sloj šećera, bakterije koje nastaju kao nusproizvod ovog djelovanja stvaraju neugodan plin koji se mora ispustiti iz posude u kojoj se kuha. Dobri kuhari su rekli da se grah dobro skuha tek nakon tri ciklusa kuhanja. U početku nije bilo znakova demencije.
BONUS TEKST:
Na stanici je žena s djetetom strpljivo sjedila na klupi čekajući njegov red da uđe u sljedeći autobus. Kad joj je djed prišao, upitao ju je: ”Koliko imaš mjeseci? Zatečena, rekla je: “Molim te” Zatim je objasnio: “Ako ne smeta što pitam, u kojem ste mjesecu?” Nakon što je podijelila svoj odgovor, on je nastavio: ‘’Mora da si oduševljena što si postala majka.’’ Sa suzama u očima, ona kaže ‘’Osam’’ Zatim njezina baka kaže ‘’To je divno; tvoja obitelj mora biti tako sretna što imaš dijete!”
“Samo moj otac. On nije dobro”, odgovara mlada dama. Ustaje dok priča, autobus koji stiže, i zgrabi deku govoreći: “Hajde, tata! Ovo je naš prijevoz!” Ali tek na kraju ovog dirljivog videa za obrazovnu promociju putem društvenih medija gledatelji shvaćaju da gledaju slučaj osobe s Alzheimerovom bolešću i njegove kćeri pune ljubavi koja se posvećuje brizi za njega. Trebalo je biti lansirano u rujnu , koji je poznat kao Mjesec svjesnosti o Alzheimerovoj bolesti.
Takva organska moždana disfunkcija napreduje nisko i suptilno, pretvarajući se da je nevina kad uđe, ali postaje zloćudna s kojom se suočava cijela obitelj. U razgovoru s Nadeždom Starić iz Srpskog udruženja za Alzheimerovu bolest razgovarali smo sa Slavicom Stuparušić, kćeri oboljelog o tome kako prepoznati rane znakove, kako usporiti razvoj bolesti, te o raznim oblicima pomoći i podrške koji nam mogu stići. pogodan i za pacijente i za njihove obitelji. Svjetski prosjeci govore da otprilike svaki deseti pojedinac u svijetu boluje od neke ili druge vrste demencije. Samo u Srbiji ima gotovo 200.000 takvih slučajeva.
Slavica Stuparušić dijeli s nama iskustvo koje zadire u žicu Alzheimerove bolesti njezine majke, napominjući da su se simptomi pojavili mnogo ranije prije nego što je njegova obitelj to mogla shvatiti kao demenciju. Ti znakovi za početak uopće nisu upućivali na demenciju. U početku je to bila drastična promjena u ponašanju koja je dodala mnogo strepnje i nemira nakon čega su liječnici prepisali anksiolitike. A onda je počela gubiti stvari i kriviti svoje sustanare da su ih ukrali.
To je trajalo dvije-tri godine iu tom roku, kada je agresija na obitelj dosegla nedopustive razmjere, obavljena je detekcija. Nakon otkrivanja Stuparušića, to je rezultiralo pravilnim liječenjem i time je majka u trenu umirena s iznimnom tjeskobom. Stalno je trebala imati nekoga oko sebe. Njezin je otac preuzeo najveći dio odgovornosti, a čak su i ona i njezin brat učinili sve što su mogli da pomognu. Jednom ili dvaput morali su zvati policiju jer je majka imala naviku izaći iz kuće i odseliti se.
