– Dražen Ričl je imao samo 24 godine, akda je nesrećno izgubi oživot na putu u Mostar. Putovali su na veliki koncert, a sudbina je bila takva da nikada nisu stigli na isti…
Prije 38 godina u Jablanici se dogodila prometna nesreća u kojoj su sudjelovali Dražen Ričl i Aljoša Buha, obojica članovi renomirane grupe Crvena jabuka. Dražen je u nesreći zadobio teške tjelesne ozljede i tragično je preminuo u bolnici 1. listopada te godine. Aljoša, pak, nije preživio nesreću te je preminuo na mjestu nesreće. Elvira Ričl, Draženova majka, ispričala je potresne detalje ovog pogubnog događaja u intervjuu koji je objavio Yugopapir 1989. godine. Intervju prenosimo u cijelosti. Bio je to tjedan neposredno prije nesretnog događaja koji mi je ostao u sjećanju.
Cijela naša grupa okupila se u Rumunjskoj, gdje moj brat posjeduje prekrasnu ljetnu rezidenciju. Podijelili smo mnoge radosne trenutke tijekom našeg boravka. Po našem povratku, moja snaha i brat svratili su na neobavezno druženje na kavi. Upravo u tom razgovoru Dražen je iznio svoje mišljenje o nadolazećoj turneji i izlasku drugog albuma. Jasno se sjećam njegovih riječi: “Volio bih da možemo sve ovo odgoditi. Srećom, postojala je prilika da se to odgodi, što se pokazalo prilično sretnim. Tijekom našeg ugodnog razgovora, u kojem je Dražen izrazio duboku naklonost prema mom bratu, moja šogorica otkrila je svoju stalnu fascinaciju hiromantijom i svoj značajan napredak na tom polju.
Zaintrigiran, Dražen ju je pozorno promatrao bore na njezinim dlanovima i znatiželjno upitao: “Koliko mi je još vremena ostalo?” Gledajući unatrag, kad se dogodi sličan incident, čini se kao da je to bilo upozorenje, kao da smo cijelo vrijeme znali… Moj je Dražen, kako priča susjeda koja mi se kasnije povjerila, tog kobnog četvrtka viđen kako se probija prema Mostaru. Po običaju, sva djeca koja su se okupila vani krenula su za njim, sišla niz stepenice i krenula prema ulici.
Zastajući na trenutak, nježno je milovao kosu svakog djeteta i svakome nešto šapnuo. Činilo se kao da im se trajno oprašta. Obožavali su ga, obasipajući ih slatkim poslasticama poput bombona i kolača. Upuštajući se u prijateljsku šalu, zaigrano bi upitao: “Gdje si, dječače?” Oni bi hrlili prema njemu, formirajući uski krug, što mu je otežavalo razdvajanje. Nemilosrdno bi se vukle za njim sve do vrata… Kao zabrinuta majka, uvijek sam imala osjećaj nelagode kad god bi on krenuo na putovanje.
- Dražen se, kao pedantan, pobrinuo za organiziranje prijevoza od vlastite kuće. Ako nešto nije u skladu s njegovim standardima, on bi to jednostavno odbacio. Upravo u tom trenutku, neposredno prije njihove sudbonosne ekspedicije, raspitao sam se kakvo će vozilo voziti. Utješnim riječima me umirio rekavši: “Zlajin Fića nije pouzdan, ali budite sigurni, neću ići u Zlajin Fiću, nego ću se voziti sa Žerom u novom Golfu. Žera je odličan vozač.” Još mi je misterija kako je nekako završio u Zlajinu Fića. Uostalom, moj Dražen je bio dosta visok. Ne mogu dokučiti kako se uspio ugurati u Fiću. Poslije me je Zlaja obavijestio o njihovoj želji da nađu mjesto za ručak u blizini Jablanice. No, njihova potraga nije urodila plodom, pa je Dražen predložio ideju da se zapute u hotel Ruža u Mostaru, za koji je čuo da je vrlo ugodan.
Njihov primarni cilj bio je utažiti glad i osigurati da na koncert stignu na vrijeme. Nikada mi nije razjašnjeno porijeklo Draženove prisutnosti kod Zlaje. Jednom sam se o tome raspitivao kod Žere, sumnjajući u pravednost njihova dogovora. No, zbog gužve u kući, tema je brzo zanemarena. U potrazi za daljnjim informacijama, obratio sam se bubnjaru Cunji, koji je sa mnom podijelio ovo saznanje: “Nisam upoznat s detaljima, teta Elvira.
Znam samo da je odlučeno da Žera i ja putujemo Golfom, a oni uzeo bi Fic, zbog opreme. Konačna istina mi i dalje izmiče. Nažalost, ostaje mi nepoznato je li se moj voljeni Dražen uzrujao i promijenio svoj smjer. Enigma koju je nosio u sebi zauvijek će ostati neotkrivena. Bez oklijevanja sam odmah nazvao i brata i direktora dr. Đokovića. On se pak brzo javio svojim suradnicima u mostarskoj bolnici koji su ga obavijestili da je Zlajo zadobio lakše ozljede, a moj dragi Dražen teške i kritične ozljede. Bez odlaganja smo se pripremili i krenuli na put prema Mostaru. Naš dolazak u grad dogodio se točno u četiri sata u ranim jutarnjim satima.
Dežurna liječnica, izvanredna i suosjećajna osoba, srdačno nas je pozdravila i čak nam pružila svoj krevet kako bismo se nakratko odmorili. Prepričavajući svoje iskustvo, izrazila je čuđenje jer se nikada u svojoj liječničkoj karijeri ili privatnom životu nije susrela s takvim fenomenom. Podijelila je: “Cijela zajednica Mostara ujedinjena u solidarnosti. Nebrojeni pojedinci pohrlili su darivati krv. Bio je otprilike jedan sat u noći kada su se ovi mladi ljudi postupno razišli ispunivši svoju plemenitu misiju.
Dok smo napeto iščekivali dolazak spasilačkog helikoptera, pogled mi je bio fiksiran na zloslutno nebo iznad. Činilo se da je vrijeme stalo dok smo zadržavali dah. Iznenada, obeshrabrujuća poruka doprla je do mojih ušiju – helikopter je bio prisiljen vratiti se, nesposoban sletjeti. Oštar ubod očaja probio mi je grudi, ostavljajući me potpuno shrvanom. Bez oklijevanja sam pojurila do najbližeg telefona, očajnički želeći doći do Žere, našeg spasa u ovoj strašnoj situaciji. “
Žera, dragi moj”, preklinjala sam, glasom punim brige, “što ćemo sada? Helikopter ne može sletjeti? “Ne brini, teta Elvira”, uvjeravao me. “Već smo upoznati sa situacijom i poduzeli smo akciju. Zrakoplov je poslan.” S tim smo se uvjeravanjem uputili prema zračnoj luci, obavijestivši bolnicu da obavi potrebne pripreme za Draženov dolazak. Kad je zrakoplov sletio, zaštitari su stražarili ispred terminala zračne luke, pazeći da se ne približim zrakoplovu. Iz daljine sam ugledao vozilo hitne pomoći i nosila na kojima je bio Dražen skriven pod plahtom. U pratnji brata i liječnika ukrcali su se u avion. Bio je petak navečer dok sam se vraćao u Sarajevo. Zlaju sam posjetio u ponedjeljak, jer se zatekao u svojoj rezidenciji.
Tijekom boravka tamo razmišljao sam o svakom aspektu incidenta i došao do spoznaje da je Fićo, kako sam kasnije otkrio, najvjerojatnije kriv zbog poodmaklih godina i nedostatka stabilnosti. U trenutku udara sjedalo se spustilo na Zlaju i potpuno ga obavilo. Udarivši ga izravno po nosu, zadobio je samo lakše ozljede. Nakon incidenta bio je na liječenju na maksilofacijalnoj kirurgiji, no začudo, brzo se pribrao, kao da se događaj nije ni dogodio…
