Proslavljena folk pjevačica Stoja Novaković hrabro je progovorila o izazovnom razdoblju koje je proživjela nakon prerane smrti prvog supružnika. Njezina pripovijest započinje tragedijom koja para srce – kobnim sudarom automobila koji je odnio život njezina supruga nakon samo tri godine braka. U to vrijeme sa samo 19 godina, Stoja se suočila sa zastrašujućom stvarnošću udovištva i silnom tjeskobom koja je izjedala njenu egzistenciju.
Nakon sprovoda supruga, Stoja se suočila s još jednom nepravdom. Umjesto utjehe i podrške, rodbina njezinog pokojnog supruga bezdušno je odlučila izbaciti nju i trogodišnjeg sina Milana iz njihovog prebivališta. Ova nepredviđena nesreća ne samo da je Stoju lišila voljenog partnera, već ju je ostavila i bez doma koji bi mogla zvati svojim.
Nakon razorne prometne nesreće u kojoj je život izgubio njezin voljeni suprug, Stoja se suočila s teškom situacijom. Odmah nakon sprovoda njezini su bezosjećajni tazbini bezosjećajno istjerali nju i njezino trogodišnje dijete iz njihove kuće. Držeći čvrsto Milanovu ruku, prošla je ulicom, oblivena bujicom suza i bola. Prijezir usmjeren prema njoj bio je izravna posljedica njezinih ograničenih financijskih sredstava, okolnosti koja nije uspjela zadovoljiti očekivanja rodbine njezina pokojnog supruga.
Unatoč bliskoj blizini roditelja, Stoja je čvrsto odlučila da neće potražiti utočište kod njih, pokazujući svoj odlučan ponos i odlučnost. Prije njezine udaje, njezin je otac izričito poručio da će jednom kada napusti obiteljsko prebivalište biti zauvijek isključena. Iako je Stoja bila potpuno svjesna spremnosti svojih roditelja da je zagrle, odupirala se popuštanju ovoj obiteljskoj obvezi. Umjesto toga, pronašla je utjehu u društvu starije osobe od povjerenja, što je odabrala kao mlada maturantica.
S nepokolebljivom hrabrošću, Stoja Novaković je ispričala svoje teško vrijeme koje je uslijedilo nakon smrti njenog partnera, istaknuvši svoju nepokolebljivu snagu i nepokolebljivu odlučnost koja ju je vodila kroz ovo osobno iskušenje. Prisiljena napustiti suprugovu obiteljsku rezidenciju, Stoja se odvažno odlučila pronaći utjehu kod dragog prijatelja, a društvo joj je pravio i mali sin Milan. Ondje su boravili šest mjeseci dok je Stoja ustrajala u nastojanju da ponovno stekne financijsku sigurnost.
S djetetom uz sebe, hrabro sam ušao u njezinu rezidenciju i ostao tamo pola godine, sve dok mi sredstva nisu presušila. Kroz cijelo to razdoblje posuđivala sam odjevne predmete od raznih prijatelja, nastojeći Milanu utjeloviti i oca i majku. Istovremeno se moja majka Katica žestoko svađala sa mnom, pa čak i prijetila razvodom, ne mogavši više svjedočiti mojim mukama. Kao posljednje sredstvo, preklinjala je mog oca za pomoć, upozoravajući ga da je njihov brak u pitanju ako ne pruže ruku pomoći.
- Kako sam rastao, počeo sam shvaćati da je očeva strogost zapravo bio njegov način da u meni usadi otpornost. Tek kasnije sam shvatio koliko je važno da se ne vratim u roditeljski dom tijekom tog izazovnog razdoblja, jer bi to spriječilo moj budući uspjeh. Značajnu ulogu u njenom oblikovanju imalo je Stojino odrastanje u selu Perlezu, uz brata Živka. Iako čuva draga sjećanja na vrijeme provedeno tamo, prisjeća se i poteškoća s kojima se njezina obitelj suočavala, ističući siromaštvo i težak život koji su proživjeli. Osvrćući se na svoj odnos s ocem, prepoznaje njegovu nepokolebljivu ljubav i podršku, čak i usprkos njezinom impulzivnom ponašanju kao mlade djevojke.
Osobni narativ dobiva dodatne slojeve bogatstva iz povijesnog konteksta njezina podrijetla u Bosni i njezinih obiteljskih veza s Vojvodinom. Stoja je ispričala da je njen otac Milan, čovjek raznolikog talenta, imao izuzetan dar za izvođenje sevdalinki. Iako se nikada nije bavio glazbom, Stoja je često utjehu tražila u očaravajućem zvuku očevog glasa, koji je za nju imao duboko sentimentalno značenje.
Unutar Stojinog opisa svog odrastanja u Perlezu, ona iznosi primjere svog mladenačkog prkosa. Stojin uvod u estradu dogodio se u osnovnoj školi kada je održala svoj prvi pjevački nastup. Jedna nezaboravna anegdota koju prepričava uključuje natjecanje u pjevanju, gdje je njezin učitelj, unatoč početnim sumnjama, postao vatreni pobornik njezinih iznimnih sposobnosti. Na kraju je trijumfirala Stoja koja je osvojila prvu nagradu i učvrstila svoj neosporni talent za pjevanje.
Udubljujući se u život Stoje Novaković, mogu se otkriti duboke pouke o njezinoj iznimnoj hrabrosti, nepokolebljivoj odlučnosti i izvanrednoj sposobnosti da prevlada nedaće. Pokazujući nekonvencionalan duh od malih nogu, odvažno se odlučila ući u brak u dobi od tri godine. Osoba za koju se udala bilo joj je poznato lice iz djetinjstva u njihovom selu, potječe iz uspješne poljoprivredne loze i znatno starija od nje. Prišavši jednog dana mom ocu, tražio je dopuštenje da me oženi. Mudar u svojoj prosudbi, moj otac mi je povjerio konačnu moć donošenja odluka.
U iznenađujućem obratu događaja, našla sam se u braku i čekala dijete sa 16 godina. Ovo me otkriće ostavilo u stanju potpune nevjerice. Unatoč izazovnim okolnostima, ostala sam predana svom obrazovanju, a moj je suprug preuzeo brigu o našem sinu i meni, osiguravajući da naši životi ostanu neometani. Sa svojim obilnim financijskim sredstvima, pobrinuo se za sve naše potrebe, umanjujući sve moje brige. Igrom sreće, u dobi od 17 godina, pjevačica se neočekivano našla na svom prvom nastupu, zahvaljujući poticaju prijatelja.
Kad je moja teta uputila poziv na obližnju seosku proslavu, spremno sam prihvatila, znajući da će moj suprug čuvati našeg šestomjesečnog sina. Sa slobodom da prisustvujem, krenuo sam sa svojim školskim prijateljem Zoranom prema velikom šatoru u kojem se održavala fešta. Kad smo se smjestili i naručili piće, dogodilo se neočekivano – orkestar je prozvao moje ime. Ispunjena uzbuđenjem zbog prilike da nastupim pred tolikom publikom, povjerila sam se prijatelju o svojim strepnjama. Pomisao da ću se suočiti s bijesom svojih roditelja nakon što su otkrili da je moj suprug ostao kod kuće s našim djetetom dok sam ja pjevala na pozornici teško mi je padala na pamet.
Unatoč mom početnom oklijevanju, moj me prijatelj uspio nagovoriti da se složim s tim, rekavši: “Učinimo to! Ako oboje završimo u nevolji s roditeljima, barem ćemo se s tim suočiti zajedno.” Skupivši hrabrost, uhvatio sam se mikrofona i cijelu noć nesmetano izvodio dvije pjesme: “Šota” i “Dobro sam, dobra sam cura” Dragane Mirković. Publika je eksplodirala od veselja, velikodušno me obasipajući napojnicama dok su se oduševljeno penjali na stolove i stolice. Čim je naš nastup završio, moj šef, koji je slučajno bio i dirigent orkestra, naredio mi je da ostanem na mjestu dok ne podijelimo zaradu, jer je smatrao da zaslužujem svoj pošteni dio. Torbica mi je bila puna novca, pa je nije bilo moguće zatvoriti. Opterećena ogromnom količinom novca, pjevačica se našla u stanju panike, nesigurna što bi trebao biti njezin sljedeći potez.
Svladana strahom, odlučila sam zaobići tetinu kuću i umjesto toga ušla sam u autobus, putujući do svog muža i našeg doma. Sjevši pokraj njega, nervozno sam gurnula torbu s pozamašnom svotom novca na krevet. Pogledao me sa znatiželjom, raspitujući se o podrijetlu sredstava i izražavajući istinsku zabrinutost za moje dobro. Umirujuće, jasno je dao do znanja da ne gaji ljutnju prema mojoj improviziranoj bijezi s pjevanjem. S dozom nesigurnosti, postavio je pitanje: “Ne biste to ponovno učinili, zar ne?” Odgovorio sam iskreno, priznajući da mi je to iskustvo bilo krajnje ugodno i neporecivo prekrasno. Stojin izvanredan nastup bio je takav da je ostavio neizbrisiv dojam na članove benda, nagnavši ih da je posjete u njezinom domu samo dva tjedna kasnije.
Prilazeći mužu u dvorištu, zamolile su me da im se pridružim u pjevanju, uvjeravajući ga da ću nakon svakog nastupa biti sigurno vraćena kući. Oni su se izjasnili, ali on je to odlučno odbio, rekavši da me već opskrbio i da nema potrebe da se bavim glazbom ili bilo kojim drugim oblikom rada. Emocije su me preplavile, a suze su mi tekle niz lice dok sam uzvikivala: “Tvoja ljubav prema meni je nestala! Osjećam se besmisleno i zatočeno.” Na kraju je popustio. Bila sam presretna njegovom odlukom i revno sam počela učiti pjesme. Marljivo smo vježbali svako poslijepodne, a ja sam ponosno postao član benda “Cipiripi”, vješto usklađujući nastupe s obiteljskim obavezama.
Tada se naš raspored rada uvelike razlikovao od ovoga kakav je sada. Umjesto da radimo do ranih jutarnjih sati, radili bismo od devet do jedan poslije ponoći, dopuštajući mi da budem doma do dva. Začudo, ipak sam se uspjela probuditi dovoljno rano da obavim sve kućanske poslove, uključujući pripremu doručka i ručka, kao i brigu o djetetu. Bilo je gotovo kao da moj večernji posao nije postojao. Stoja je, nakon smrti prvog muža, sebe i sina našla bez doma. Kako bi osigurala svoje dijete, ustrajala je u pjevačkoj karijeri. Unatoč strahu od ogromnog gradskog krajolika, odlučila se preseliti u Beograd.
S djetetom u pratnji, živjela sam i radila u Novom Sadu, nikad nisam osjećala ni najmanju želju istraživati glavni grad Beograd. Devedesete su bile turbulentno doba, ispunjeno nevjerojatnim brojem događaja koji su u meni usadili duboki osjećaj straha. Vjerovao sam da je svaki pojedinac koji posjećuje klubove i riječne brodove naoružan, te da su kriminalni elementi harali među pučanstvom. Upravo taj preovlađujući osjećaj doveo me do odluke da se preselim u Borču, iako ne u srcu grada. Tražeći utjehu potražio sam utočište u domu jedne bake, a večeri provodio zabavljajući svojim melodičnim glasom goste u obližnjoj konobi. Međutim, unatoč njezinoj žudnji za mirnim životom, ta se težnja pokazala nedostižnom stvarnošću jer su se vijesti o njezinoj nevolji brzo proširile cijelim gradom.
Izašavši na pozornicu s ošišanom frizurom i obučenom u rokersku jaknu, traperice i udobne balone predstavila sam se bez ikakvih kozmetičkih dodataka. Pub je bio preplavljen oduševljenim gledateljima koji su se nestrpljivo okupljali iz raznih krajeva grada kako bi svjedočili mojim zadivljujućim nastupima. U mnoštvu prisutnih Stevan Simeunović, renomirani skladatelj, postao je poznato lice, vjerno posjećujući moje nastupe punih šest mjeseci. Vođen željom da osigura da moj talent nadiđe okvire bara, ustrajno me poticao da prihvatim veće mogućnosti.
Upravo je prilikom istraživanja Šumadijske skupštine u Aranđelovcu izrazio želju da pokaže moj talenat. U doista izvanrednoj gesti, napravio je pjesmu posebno za mene, i zajedno smo izašli kao pobjednici, osiguravši pet od šest nagrada. Zbog toga ga često nazivam dragim članom svoje obitelji, jer mi je uistinu dao drugu priliku za život. Godine 1998. predstavila je svoj debitantski album pod nazivom “Kako je meni sada” na kojem se nalazi impresivna kompilacija pjesama koje je ekskluzivno skladao cijenjeni glazbenik Goran Ratković Rale.
Plaćanje za pjesme nije bilo odmah, ali sam se potrudio da Raletu nadoknadim novac nakon svake izvedbe. Prepoznajući moje ograničene financijske mogućnosti, Rale nije inzistirao na plaćanju unaprijed. To mi je predstavljalo značajnu prepreku jer je moja zarada bila skromna, jednaka cijeni jedne runde pića. Glazbenici koji su mi velikodušno osigurali prijevoz i nastupali sa mnom naplatili su više od uobičajene cijene taksija, ali im je to bilo podnošljivo. Godine 1999. ukazala se uzbudljiva prilika kada sam sklopio ugovor s “Grand produkcijom” i izdao album “Ćiki, Ćiki”.
