Brojanica je detalj, koji se uglavnom nosi na ruci kod Pravoslavaca. Povezano je sa vjerom, a na sebi ima 24 čvorića, koji su u stvari najvažnije 24 molitve prema Pravoslavnom kalendaru. Danas tako donosimo i neke detalje i zanimljivosti o istoj…..
Krunica prvenstveno služi kao sredstvo za pomoć u molitvi, a sastoji se od određenog broja čvorova koji odražavaju godine koje je Isus proveo na Zemlji. Unutar kršćanske pravoslavne tradicije, krunica djeluje kao alat za molitvu, promičući i molitvene i meditacijske prakse. Obično se ovaj predmet sastoji od niza čvorova ili perli koji su međusobno povezani, služeći u svrhu uključivanja molitvi. Najrašireniji zaziv je: “Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku”, popraćen kraćim molbama poput “Gospodine, smiluj se”. Ti su predmeti prvenstveno izrađeni od vune ili svile i konvencionalno imaju 33 čvora, koji predstavljaju godine života Isusa Krista.
Iz praktičnih razloga, preporučljivo je nositi krunicu na lijevoj ruci; kada se bavite molitvom ili tijekom krštenja, prikladnije je imati ga u lijevoj ruci. Osim toga, s obzirom na to da su većina ljudi prvenstveno dešnjaci, postavljanjem krunice na lijevu ruku minimizira se mogućnost da se zapetlja i time polomi. Nasuprot tome, za osobe koje su ljevoruke praktičnije je krunicu nositi na desnoj ruci. Štoviše, postoje brojanice dizajnirane da se nose kao lančići. Kada se krunica ne koristi za molitvu, preporuča se čuvati je uz molitvenik, Sveto pismo i ikone. Trenutno se raspravlja o brojnim teorijama o prikladnosti nabave krunice za sebe ili primanja krunice na dar od druge osobe. Primijećeno je da je ideja o potrebi vanjske strane da nam podari krunicu samo praznovjerje.
Iako se primanje krunice na dar može smatrati promišljenom gestom, to nije nužnost; dapače, krunicu se sigurno može nabaviti samostalno. Koje mjere se provode kada je krunica oštećena? U slučaju slomljene krunice, smatra se prikladnim spaliti je. Odlaganje posvećenih predmeta smatra se grešnim; prema tome, krunice i slične sakralne predmete treba spaliti. Unutar hramova, crkava i samostana mogu se susresti krunice koje su izvanredne umjetničke tvorevine. Uz pletene varijante postoje i metalne i nanizane krunice.
BONUS:
U skromnom ambijentu tuzlanske gimnazije tijekom 1920-ih ukrstili su se životi dvojice mladića koji će s vremenom postati značajne ličnosti srpske povijesti. Ti pojedinci su nitko drugi nego Meša Selimović i patrijarh Pavlo. “Zauzeo sam mjesto na prednjoj klupi. S moje desne strane bio je Musliman po imenu Meša, a s moje lijeve strane sjedio je Hrvat, stavljajući me između njih dvojice.
- Često se kaže da smo suživjeli kao braća, sjedinjeni sa svojima. Usprkos tome, taj je osjećaj solidarnosti počeo nestajati kako su se uvjeti pogoršavali, bilo nacionalni ili neki drugi. U početku su se godine činile posebno značajnima; bili smo drugovi iz razreda — Srbin, Hrvat i Musliman u istoj učionici«, osvrnuo se patrijarh Pavle na svoja obrazovna iskustva. Uglednog književnika Mehmeda Mešu Selimovića, porijeklom iz Tuzle, spominje 44. poglavar Srpske pravoslavne crkve Meša. Zanimljivo sjecište iskustava povezuje ove dvije značajne figure. Slično kao i patrijarh Pavlo, Selimović je podnio duboku tugu gubitka člana obitelji, jer mu je stariji brat Ševkije ubijen tijekom Drugog svjetskog rata.
U testamentarnoj prepisci upućenoj Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti 1976. godine, Meša Selimović je izjavio: „Potječem iz muslimanske obitelji, a po nacionalnosti sam Srbin. Integriran sam u srpsku književnost, gledajući književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, čiji sam i ja dio, samo kao regionalno književno središte, a ne kao samostalna književnost u kontekstu srpskohrvatskog književnog jezika.” Trajna ostavština i patrijarha Pavla i Meše Selimovića obilježena je njihovim izuzetnim doprinosom.
