Danas ćemo pisati o narodnim običajima koji su zastupljeni u pravoslavlju. Poznat je običaj da se subotom ide na groblje, a danas ćemo pisati o stvarima koje se ne smiju tim danima nikako raditi.
Dok je utjecaj suvremenosti uzrokovao napuštanje pojedinih običaja, ostaje mnoštvo onih koji ustraju, prenose se s predaka na potomke. Među tim trajnim tradicijama, one usredotočene na značajne prekretnice u životu imaju posebno značenje. Od samog početka postojanja, do svetog obreda krštenja, a na kraju kulminira svečanim ispraćajem na vječni počinak.
Iako se može pojaviti percepcija da se ciklus postojanja bliži kraju, to ne znači konačnu smrt ili pad u zaborav. Pojedinci koji su nam dragi i dalje su u našim mislima i dragim sjećanjima. Dok odajemo počast njihovim posljednjim počivalištima, dosljedno odajemo počast i podsjećamo se na njihovu prisutnost. Nepokolebljivo potvrđujemo duboku važnost običaja nakon sprovoda u našoj zemlji. Kako odrediti optimalni trenutak za posjet groblju i kada se od toga savjetuje suzdržati? Poštivanje ostavštine naših predaka ima značajnu težinu u kršćanskom sustavu vjerovanja. Ovu dužnost možemo ispuniti tako što ćemo s njima razgovarati uz molitvu, prisjećati se dragih uspomena koje smo nekada dijelili i posjećivati njihova vječna počivališta. Ova značajna praksa može se poduzeti u bilo kojem trenutku, omogućujući nam da uspostavimo duboku vezu s našim precima, čak i u nedostatku opipljivih spomenika unutar crkve.
U donošenju odluke posjetiti groblje ili ne, najveća neizvjesnost javlja se u vrijeme velikih vjerskih praznika. Rašireno je zabluda da je za Božić i Uskrs neprimjereno odavati počast pokojnicima. Međutim, ovo uvjerenje zapravo je netočno. Obilježavanje trijumfa Isusa Krista nad smrću i darivanja vječnog života čovječanstvu traje nekoliko dana. Naime, drugi dan nakon uskrsnuća posvećen je štovanju pokojnika. Običaj je da se na pokladni ponedjeljak grobovi najmilijih “pometu” kićenjem svježom zelenom travom, što se u nekim krajevima Srbije održava kao zadušnica. Osim toga, na groblje se nose obojana jaja i upaljene svijeće kao simbol sjećanja.
Kako se približava božićno vrijeme, u prvi plan dolazi dugogodišnji običaj odavanja počasti i sjećanja na umrle. Točnije, na prvi dan Božića dijeli se hrana kao uspomena od srca za duše koje su nadišle i s poštovanjem se prenosi na groblje. Nekada se čvrsto vjerovalo da je svečana gozba namijenjena pokojnicima, pa je po tome i dobila naziv.
Kult pokojnika prožet je mističnim vjerovanjima, koja uključuju i strogu zabranu noćnih posjeta grobljima. Ova mjera opreza je naglašena idejom da takvi posjeti nose značajne rizike. Obrazloženje iza ove opomene ukorijenjeno je u uvjerenju da groblja služe kao prebivalište preminulih duhova, pretvarajući se u njihovu izvanzemaljsku metropolu.
Izlaskom na otvoreno nakon što padne noć, osoba ima sposobnost uznemiriti zlonamjerne duhove, a sve dok prepoznaje koegzistenciju dobronamjernih. Sudjelovanje u ovoj radnji može dovesti do mnoštva štetnih učinaka, poput pojave bolesti, nesreća, financijskih poteškoća i raznih drugih nevolja unutar nečijeg kućanstva. Kao simboličan čin žalosti za pokojnicima, članovi obitelji oblače svečanu crnu odjeću. U prošlosti su se žene ogrnule crnim šalom, dok su se muškarci odlučivali za crnu košulju ili fleur. Ta se odjeća nosi godinu dana, a tijekom tog vremena ožalošćeni rođaci ne sudjeluju u svečanostima, uzdržavaju se od veselja plesa i pjesme.
Sada postoji dopuštenje oblačenja crne odjeće u rasponu od 40 dana, pa čak i produžiti na nekoliko mjeseci ili godina ako želite. Ključno je naglasiti da, bez obzira na vrijeme smrti voljene osobe, obilježavanje njihova krsnog slavlja treba trajati bez prekida.
S obzirom na okolnosti, potreba za slavljenjem postaje još bitnija, jer naše molitve slavljenja također obuhvaćaju mirni pokoj duša naših preminulih voljenih.
Nakon smrti osobe, tradicionalno je suzdržati se od bilo kakvog oblika veselja ili svečanosti u kućanstvu u trajanju od jedne godine. To podrazumijeva izbjegavanje proslava, vjenčanja, zabava, plesova i sličnih društvenih okupljanja. Preporuča se konzultirati se s članom svećenstva u vezi s pogrebnim tradicijama jer se one mogu razlikovati u različitim područjima. Zbog velikog raspona običaja nije moguće sastaviti sveobuhvatni popis niti utvrditi prikladnost svakog pojedinog običaja.
Kršćanski sustav vjerovanja tvrdi da je smrt izravna posljedica grijeha, posebice Adamove neposlušnosti Bogu. U početku je Bog osmislio proces prijelaza iz smrtnog života u vječno postojanje tako da bude gladak i bez tjeskobe, nalik spokojnom izlasku leptira iz svoje čahure dok lebdi prema nebu.
Jeste li se ikada susreli s nekom od ovih kulturnih praksi povezanih sa smrću voljene osobe? Srbija ima mnoštvo pogrebnih običaja, od kojih je svaki svojstven određenom području. Ti su običaji proizašli iz povijesne pojave pojedinaca koji su umrli u vlastitom prebivalištu. Posljedično, narodne tradicije povezane s pogrebima blisko su povezane s procesom tugovanja nakon gubitka dragog člana obitelji ili prijatelja.
U određenim krajevima običaj je da svaki član obitelji ostane budan tijekom smrti voljene osobe. Ova se tradicija temelji na ideji da je smrt usporediva sa stanjem sna, a postoji i zabrinutost da će, ako preminuli naiđu na nekoga tko je utonuo u san, i oni doživjeti svoju smrt. Ako netko premine otvorenih očiju, postoji široko rasprostranjeno uvjerenje da će nesretna osoba koja svjedoči ovom događaju ubrzo nakon toga umrijeti. Osim toga, prevladava mišljenje da ako su preminuli imali šibice u svom posjedu u trenutku smrti, bili su osuđeni na transformaciju u vampira. Kao mjera predostrožnosti koja je ukorijenjena u ovom vjerovanju, postalo je uobičajeno probadati pokojnika iglom kako bi se spriječio svaki mogući povratak kao vampir.
Nakon smrti pojedinca, uobičajeno je skupiti sva ogledala u domu. Ova dugogodišnja tradicija temelji se na vjerovanju da duh pokojnika posjeduje sposobnost da uđe u zrcalo i ostane unutar carstva živih. U valjevskom kraju se odvija sličan ritual koji uključuje otvaranje prozora i vrata, kao i prevrtanje cjelokupnog namještaja, uključujući i posuđe, kako bi se olakšao odlazak preminule duše.
Voda koju su koristili pojedinci koji više ne žive postala je zagađena. To ne samo da ga čini nečistim, već također posjeduje sposobnost nanošenja štete svakome tko živi u neposrednoj blizini dotičnog prebivališta.
Kako bi se osigurala sigurnost i flore i faune, ključno je da se pogrebne povorke klone polja, livada i stada jer tijelo pokojnika može predstavljati prijetnju. Suprotno tome, postoji vjerovanje koje pripisuje bolestima demonsko podrijetlo. Posljedično, pojedinci svoju bolesnu djecu izlažu prolaznim procesijama, nadajući se da će se bolest prenijeti na pokojnika. U određenim ruralnim područjima naše zemlje i dalje postoji vjerovanje da su pojedinci koji dijele isti mjesec rođenja predodređeni na istu sudbinu. To znači da kada jedna osoba umre, ubrzo slijedi smrt druge. Kako bi se izbjegao takav tragičan ishod, tijekom sprovoda se održava običaj poznat kao “iskupljenje”. U okolini Zaječara najmiliji i poznanici sudjeluju u akciji bacanja grumenja zemlje na groblje. Ovo duboko ukorijenjeno vjerovanje donosi utjehu, jer se vjeruje da će oni koji budu jeli biti pošteđeni od toga da postanu sljedeća žrtva.
Tijekom pogrebne ceremonije uobičajeno je provesti ritual koji uključuje puštanje strijele. Osoba koja vješto pogodi metu dobiva vlasništvo nad imovinom koja je nekoć pripadala pokojniku.
U skladu s dugogodišnjim običajima, običaj je da se pri izlasku s groblja ne vraćamo natrag. Ova prastara tradicija ukorijenjena je u vjerovanju da pomaže preminuloj duši da pronađe put natrag do svog određenog počivališta. Kao dio uobičajene ceremonije, lutka se izrađuje tako da podsjeća na preminulu osobu. Izgled i čistoću lutke svakodnevno pedantno održavaju uži članovi obitelji. Kod muškaraca ovaj ritual traje dvije i pol godine, dok kod žena traje dvije godine. Nakon što to određeno razdoblje istekne, lutka se s poštovanjem postavlja na mjesto ukopa.
Određeni običaji i vjerovanja koji se odnose na zadušnice zadržali su se u regiji Vlaške, čak i izvan samog sprovoda. Značajna tradicija nalaže da pojedinci okupljeni oko stola moraju sjediti sve dok najstarija prisutna osoba ne završi svoj obrok. Ova prastara praksa služi kao zaštitna mjera, čuvajući zdravlje i dugovječnost mlađih polaznika.
