Govoreći o izazovima s kojima se susrela kao roditelj, Jelena Đoković, supruga tenisača Novaka Đokovića, iznijela je svoja iskustva i ponudila rješenja. Jelena Đoković, uz supruga Novaka Đokovića, koji je poznati tenisač, ponosna je majka dvoje djece – kćeri Tare i sina Stefana. Jelena Đoković i njezin suprug, profesionalni tenisač Novak Đoković, ponosni su roditelji dvoje djece, kćeri Tare i sina Stefana.
Jelena Đoković u intervjuu za Flash ispričala je svoja iskustva s porocima, napomenuvši da je to kod nje izazvalo ovisnost koju teško rješava. Također je govorila o svom nedavnom pojavljivanju na ulicama Monte Carla, sjedeći na betonu i jedući jabuku, pokazujući jednostavan, ali snažan stil bez šminke. Također, Jelena Đoković otvorila se i o odgoju njihove djece, istaknuvši kako je s vremenom stekla vrijedna roditeljska znanja.
Kao žene, stekle smo vještinu opraštanja i susretljivosti, dopuštajući drugima da nas iskorištavaju. Uvijek smo tu da pomognemo i nesebično damo sebe. No, shvatila sam da tu najviše pate moja djeca. Do kraja dana sam bez energije i ne mogu zadovoljiti njihove stalne potrebe. Stalno testiraju granice, pomiču se i istražuju na razne načine. Iako su duboko vezani za nas, oni nas također neprestano izazivaju.
Nisam siguran je li “turneja” prava riječ, ali točno opisuje njihovo ponašanje. S vremenom sam postala bolja u postavljanju granica s drugima kako bih bila učinkovitija majka svojoj djeci i razumjela njihove razvojne faze. Obeshrabrujuće je svjedočiti pojedincima u 40-im i 50-im godinama koji se ponašaju kao djeca od 3-4 godine, vrište i nemaju emocionalnu stabilnost. To je zato što nikada nismo naučili kako regulirati vlastite emocije. Agresivnost se manifestira vikom, udaranjem, psovanjem i kažnjavanjem. Međutim, ovakav pristup regulaciji nije primjeren.
Zanimljivo je razmotriti koncept samousavršavanja, posebice u kontekstu traženja stručne pomoći. Nedavno sam čula razgovor u kojem su dijete staro oko 10 godina roditelji slali psihologu. To me navelo na razmišljanje kada bi roditelji sami potražili terapiju, jer je za njih ključno da budu emocionalno svjesni i da su radili na sebi kako bi mogli učinkovito podržati svoje dijete. Samo slanje djeteta na terapiju bez rješavanja vlastitih nedostataka kao roditelja nije dovoljno. Moramo priznati da dijete nije krivo; nego je to naš vlastiti neuspjeh da se adekvatno razvijemo.
Važno je prepoznati da svaki roditelj ima svoju vlastitu jedinstvenu perspektivu i uobičajeno je da ponašanje svog djeteta okarakteriziraju kao plačljivost, razmaženost ili druge slične opise. Međutim, ključno je razlikovati prihvatljivo od neprihvatljivog ponašanja i poduzeti korake za njegovo ispravljanje. Slažem se da treba imati ograničenja za djecu. Naša sposobnost postavljanja granica može varirati, ovisno o našim osobnim snagama. Kada imamo jak osjećaj sebe, postaje puno lakše čvrsto stajati i pridržavati se tih granica, čak i kada smo suočeni s dječjim ispadima bijesa i molbama za više. Razumjet ćemo zašto smo rekli ne. Međutim, ako nam nedostaje potrebna odlučnost, a dijete ustraje u pritisku na nas molbama i manipulacijama, može biti izazovno oduprijeti se. U takvim slučajevima može proći tri mjeseca da…
Uobičajeno je pogrešno mišljenje da se nečija sposobnost suočavanja sa životnim izazovima temelji isključivo na njihovoj financijskoj situaciji. Istina je da smo svi ljudi i da svakodnevno doživljavamo niz emocija. Čak i kada pokušavam delegirati zadatke kako bih sebi olakšao stvari, i dalje nailazim na poteškoće. Je li netko pripremio ručak postaje beznačajno u usporedbi s brigama koje imamo za dobrobit naše djece. Možda imamo posla s depresijom, tjeskobom ili strahovima u vezi s djecom, a u tim trenucima ručak nam postaje najmanja briga. Frustrirajuće je kad nam netko govori što ne smijemo dirati ili što ne smijemo činiti, jer to samo doprinosi kaosu. Nema smisla pokušavati održavati red kad su hitnija pitanja pri ruci.
Neki će možda tvrditi da nemaju vremena razmišljati ni o čemu drugom jer trebaju pripremiti ručak, ali u stvarnosti su nam prioriteti negdje drugdje. U situaciji kada je dijete napušteno i prepušteno da nešto rješava samo, često postoji zabluda da je to za vlastitu korist. Međutim, važno je prepoznati da to nikad nije dovoljno. Ključno je uključiti se u promišljenu kontemplaciju i tražiti savjet od pojedinaca s različitim znanjem i perspektivama. Jelena Đoković, primjerice, dijeli svoju perspektivu iz vlastitog doma. U suradnji sa Zakladom “Novak Đoković” 10. svibnja u dvorani MTS-a održat će se konferencija o roditeljstvu pod nazivom “Roditeljske perspektive: osjećaji i jasne granice”.
