– Od kako su društvene mreže doživjele svoju veliku ekspanziju, možemo u svakom mogućem trenutku da pročitmo ili saznamo za neku jako potresnu ispocvijest. Mnogo je popularno u zadnje vrijeme da nestaju ili budu otete osobe, prije svega djeca. Sljedeća priča je povezana sa odraslom osobom.
Bez znanja Dušana Raljića (58), njegova potraga da pronađe svog voljenog ujaka neočekivano bi evoluirala u zadivljujuću priču prikladnu za veliki ekran.
- U nastojanju da pruži što više informacija, on se oglasio na društvenim mrežama kako bi podijelio ono malo što zna o njemu. Razlog za to je bio nedostatak dostupnih informacija, jer je njegov ujak netragom nestao prije mnogo godina.
Bogoljub Raljić je 1937. godine rođen u Skender Vakufu, kako se u to vrijeme zvalo mjesto. Po odsluženju vojnog roka 1959. godine preselio se u Pančevo kod svog strica, koji mu je preneo veštine obućara. Čini se da je u tom periodu imao djevojku koja je čekala dijete. Nakon što je proveo dugi niz godina živeći i radeći u Pančevu, jedne večeri je iznenada nestao, ne uspevši da se vrati u svoj stan ni sutradan ni dan kasnije. Bogoljubu Raljiću se gubi svaki trag.
Uprkos izazovima i neuspesima, Dušan ostaje odlučan u svojoj nemilosrdnoj potrazi da pronađe svog strica. Dok Dušan ulazi u razgovore, udubljuje se u sećanja i prikuplja uvide od pojedinaca sa kojima se susreće, on otkriva zadivljujuće pojedinosti. Čak i nakon šezdeset četiri godine, njegova odlučnost da locira ujaka ostaje nepokolebljiva – potaknut je da otkrije sudbinu svog strica Bogoljuba.
I pored značajnog protoka vremena i slabosti dokaza, Dušan ističe značaj i najmanje izmene. Svaki dodatni djelić informacije ulijeva mu optimizam i motivira ga da istraje u svojoj nemilosrdnoj potrazi, koja se stalno intenzivirala u posljednje tri godine.
- Nakon brojnih godina, stepen potencijalnog uspjeha ostaje neizvjestan, kao što samo Bog zaista zna. Uz pomoć osobe od poverenja iz Pančeva, Dušan je uspeo da otkrije identitet devojčice u tom periodu, kao i detalje o njenom zanimanju, mestu stanovanja i rođenju sina kod strica. Kako Dušan prepričava priču, vraća nas na sam početak.
Bogoljub Raljić, rođen 2. maja 1937. godine u današnjem Kneževu, bio je drugo od sedmoro dece. Otac Nikola i majka Persa odgajali su ga u bliskoj porodici. Bogoljub je 1957. godine stupio na odsluženje vojnog roka u Varaždin. Za to vreme vodio je redovnu prepisku sa svojim stricem Dušanom, koji je živeo u Pančevu i imao prodavnicu obuće. Po odsluženju vojnog roka, Bogoljub je poslušao poziv svog strica i otputovao u Pančevo da mu se pridruži.
- Dušan pripovijeda da je njegov otac Nikola bio među rijetkim pismenim pojedincima tog doba i da je bio ugledan domaćin u svom kraju i šire. Prepoznajući ograničene mogućnosti za mlade u ledenom pejzažu i stočarstvu, posebno tokom produženih zimskih sezona, Nikola je doneo odluku da svog brata Bogoljuba pošalje u Pančevo. Svrha ovog preseljenja je bila da Bogoljub završi svoje šegrtovanje u obućarstvu i tu zasnuje novi život. Svi dogovori su rađeni putem pismene korespondencije.
Bogoljub se preselio u Pančevo kod strica i nastanio se u ulici Braće Jovanović. Prema rečima poznanika, Dušan svedoči da je Bogoljub pokazivao brzo shvatanje svoje profesije i hvale vrednu marljivost. Napredak se odvijao upravo onako kako se očekivalo, a mladi Bogoljub je tada imao samo dvadeset dve ili tri godine.
Ipak, njihovo postojanje naglo skreće na alternativni put, pretvarajući se u enigmu koja ostaje nerazjašnjena čak i nakon toliko vremena. Bogoljub je ćutao i neuhvatljiv zapanjujuće šezdeset četiri godine, ne ostavljajući ni traga ni naznake gde se oni nalaze.
Dan nakon šetnje Bogoljub je bio primetno odsutan iz stana. Sljedeća noć je došla i prošla, ali čak i ujutro soba je ostala prazna. Prošla im je misao da je možda proveo noć kod kolege. Međutim, kako su prolazili drugi, treći i peti dan, od Bogoljuba i dalje nije bilo ni traga ni zvuka. Držali su se nade, jer je to bilo potpuno van karaktera da nestane bez traga. Oklevali su da odmah odu u policiju, bojeći se da je možda regrutovan od strane emigracije, koja je u to vreme bila veoma aktivna. Strahovali su i od nadzora OZNE i UDBE, te potencijalnih implikacija za njihove rođake koji su radili za JNA, kako je objasnio Dušan.
Pisma su slana na razne destinacije tokom njihovih putovanja. Njegovi roditelji su se javili iz Bosne i izrazili svoje razočaranje što ih nije posjetio niti se dopisivao s njima.
Ali jednog jutra, stanari stana su bili zatečeni iznenadnim dolaskom zagonetne mlade žene na njihov prag. Pitala je: „Da li Bogoljub Raljić živi ovde? Ja sam mu partner, a da on ne zna, nosim njegovo dete. Pošto nije bio u kontaktu sa mnom, preuzeo sam na sebe da ga potražim.
Nažalost, devojke su nas obavestile da je Bogoljub odsutan već duže vreme, a ne znaju gde se on nalazi. Nakon oproštaja, Dušan priča da je narednih dana imala više puta bezuspešne posete. Dušan veruje da je sin Bogoljubove devojke, za koju sumnja da ima 60 ili 61 godinu, razlog njegovog nastojanja da uspostavi kontakt.
I pored neumornog truda Bogoljubovih najmilijih, uključujući roditelje, rodbinu i prijatelje, potraga za njim nije dala rezultata. Došli su do pisama, sproveli detaljnu istragu i raspitivali se sa svima koji bi mogli imati informacije, ali nije bilo nikakvih viđenja ili tragova. Činilo se kao da je netragom nestao, ostavljajući svoju porodicu razorenu. Međutim, usred ovog očaja pojavio se tračak nade, dajući tračak svjetla u njihovim životima. Dušan, željan da podeli ovaj novootkriveni optimizam, nastavio je da deli detalje.
- Nakon pet-šest godina, Anđelko i Nedjeljko, dva Bogoljubova brata, stigli su u Novi Sad. Anđelko, koji je radio kao limar i dosta vremena provodio u polju, jedne večeri je, vraćajući se s posla, svratio u kafanu kod željezničke stanice. Dok je uživao u kafi i čekao voz, primetio je ženu kako sedi za drugim stolom sa dečakom, otprilike pet ili šest godina. Ženin uporan pogled izazivao je malu nelagodu, ali je ubrzo prišla njegovom stolu i ljubazno upitala: “Poznajete li slučajno Bogoljuba Raljića?” Anđelko, koji je blisko poznavao Bogoljuba, osetio je nalet misli kako mu preplavljuju um. U početku se bojao da je na neki način počinio nepoznati prijestup. U svom stanju zbunjenosti, odgovorio je kratko i direktno: “Ne znam.” Kako prenosi “Telegraf.rs”, ispostavilo se da je dečak pljuvačka slika Bogoljuba, pobožnog i čestitog čoveka, kako je to Dušan ranije opisao.
Po povratku kući, Anđelko je ispričao događaje koji su se desili, suočavajući se sa krivicom svih zbog neodazivanja, zbog čega nije mogao da nađe utehu u snu te noći.
Prema njihovom pričanju, on je odlučio da se odrekne uobičajene radne rutine i umjesto toga ujutro se uputio do željezničke stanice, podstaknut iščekivanjem da će sresti zagonetnu ženu. Nažalost, njegovi napori su bili uzaludni jer se ona nikada nije pojavila. Uprkos povratku u stanicu i čekanju u više navrata, nikada je više nije ugledao.
Tako Dušan komunicira, život stvara narative, a iz ove priče možemo zaključiti osećaj melanholije. Kako vrijeme prolazi, s vremena na vrijeme, neko inicira prepričavanje ove priče, oživljavajući sjećanja. Sredinom 1980-ih, Crvenom krstu je poslato pismo, ali Dušan tvrdi da nikada nisu dobili odgovor.
Spoznaja da ćemo ostati u mraku bila je nešto što nisam mogao prihvatiti, što me je navelo da se upustim u opsežnu pretragu na internetu. Pregledao sam razne forume i web stranice posvećene ovim temama, očajnički tražeći bilo kakav nagovještaj ili trag. Onda sam pre godinu dana dobio poruku od Sejde Fere iz Pančeva, koji je imao neka saznanja o porodici Raljić i Dušan i deo njihove priče. Zahvaljujući ovoj vrijednoj i povjerljivoj osobi, uspio sam prikupiti neke vrijedne informacije.
- Dušanova nemilosrdna potraga na kraju ga je dovela do otkrivanja identiteta devojke za kojom je tragao: Milene. U to vreme je bila zaposlena u fabrici sijalica u Pančevu i živela je u ulici Slavka Rodića, koja se nalazi u naselju Tesla. Njihovo je putovanje tamo završilo. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, ulica je doživjela promjenu imena, kvart se transformirao, a sam život je dobio drugačiji oblik. Nažalost, Dušan se nalazi na ivici da odustane od potrage, jer smatra da su mu preostale samo dvije mogućnosti – ili je preuzeo novi identitet ili mu je život tragično prekinut.
– Naša iskrena želja je da otkrijemo obilje informacija. Bilo da se radi o Bogoljubu ili ne, mi žudimo za bilo kakvim detaljima o tome gde se gospođa Milena nalazi, žarko se nadajući da je još uvek živa. Jednako je važno saznati više o njenom sinu, koji dijeli našu krvnu lozu i kojeg jedva čekam upoznati. Dušan izražava ova osećanja, želeći da ova sama po sebi tužna priča na kraju bude ukrašena tračkom radosti.
