Lazar Pajazitović iz Beograda se prvenstveno zvao Samir koji je odrastao u klasičnom islamskom domaćinstvu skupa sa svojim roditeljima, to jeste sa majkom Selimom i sa ocem Mustafom. Iako je odrastao u islamskom okruženju nikada na pravi način nije prihvatio te običaje i principe, te kako je prolazilo vrijeme sve mu je više bilo jasno da ima više povezanosti sa crkvom neko sa džamijom, zbog čega je odlučio da pređe na pravoslavlje.
Tijekom njegovih ranih godina, rasprave o podrijetlu Lazara Pajazitovića bile su primjetno odsutne u njegovoj obitelji, što je dovelo do porasta njegove vlastite radoznalosti. Ovo unutarnje putovanje, koje on prikladno opisuje kao bitku, u početku je bilo usredotočeno na borbu s vlastitim osjećajem sebe, a na kraju se proširilo na interakciju s drugima. Bilo je slučajeva kada je razmišljao o odustajanju od potrage za vezama s precima, ali značajno otkriće promijenilo je njegov smjer – otkriće da je doista potomak loze Mrnjavčević.
- Naoružan ovim novootkrivenim znanjem, njegova je odlučnost da slijedi svoju misiju gorjela još jače. Lazar, koji sada provodi svoje vrijeme između Srbije i Grčke nakon preseljenja na Krf prošle godine, rekao je da je sve počelo njegovim preseljenjem. Od dana kada sam rođen, odgajan sam u islamskoj vjeri. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, sve više sam se privlačio crkvi i samostanu, niti jednom nogom kročio u džamiju. Ta se sklonost nastavila sve do prije otprilike 15 godina kada sam se pridružio svojim prijateljima u posjetu samostanu. Tijekom liturgije svi smo bili zamoljeni da damo svoja imena. Naravno, predstavio sam se kao Samir.
Na moje iznenađenje, majka samostana prozvala je moje ime. Odgovorio sam, a ona mi je ljubazno rekla da nisam pravoslavne vjere. Međutim, uvjerila me da to nije problem, izražavajući svoje nepokolebljivo uvjerenje da ću na kraju doživjeti vjersku transformaciju u godinama koje dolaze. U početku nije previše razmišljao o promjeni svojih vjerskih uvjerenja dok je bio mlađi. Ipak, kako su godine prolazile, osjećao je unutarnji poriv da istraži svoju kulturnu pozadinu. Tijekom svoje opsežne petogodišnje istrage razmišljao je hoće li se držati poznatog ili se upustiti u dublje istraživanje svojih korijena. Naposljetku je donio odluku da nastavi s potonjim putem.
Strah od otkrivanja nepoznatih aspekata vlastitog bića potpuno me obuzeo. Već na početku svog puta nailazio sam na prepreke zbog nedostatka informacija. Unatoč strahu od otkrivanja uznemirujućih istina o sebi i svojoj obitelji, bio sam odlučan pronaći odgovore i razumjeti razloge koji stoje iza moje jedinstvenosti. Uslijedili su bezbrojni neuspjeli pokušaji i trenuci frustracije, dok napokon sreća nije bila na mojoj strani. Primijetio mi je novinski članak koji je osvijetlio porijeklo značajnih ličnosti iz Bosne i Hrvatske. Među njima je bio i Ejup Ganić, čija bi se loza mogla pratiti od obitelji Mrnjavčević.
Ovo novo otkriće ponovno je probudilo moju odlučnost da nastavim dugogodišnju potragu koja je već započela, kako je Lazar otkrio u intervjuu za YouTube kanal „Otac Predrag Popović“. U tom specifičnom vremenskom okviru jasno se sjećao živopisnog sna za koji vjeruje da ga je usmjerio prema njegovoj snažnoj želji da obrati svoju vjeru, ili kako on to rječito izražava, da bez odlaganja vrati svoju vjeru. Postupajući po tom otkriću, uputio se do crkve Vavedenja Blažene Djevice Marije u Vrbasu, gdje je otvoreno ispričao svoje namjere svećeniku, koji je, kako tvrdi, u prvi mah bio zatečen.
No, kako bi spriječio ishitreno donošenje odluka, svećenik mu je dao literaturu na čitanje i, kako priča, dao mu tjedan dana za razmišljanje. Bez imalo zadrške, prije deset godina, svesrdno je potvrdio svoju vjeru u Vrbas. Prihvaćanje pravoslavlja prigrlio je ne samo on, nego i njegova djeca i brat. U video intervjuu na YouTube kanalu “Otac Predrag Popović” Lazar dijeli svoju osobnu priču o ponovnom otkrivanju svoje vjere i ispravljanju nepravde nanesene njegovoj obitelji prije desetak godina, kada su preostali pripadnici Mrnjavčevića bili prisiljeni asimilirati se u tursku kulturu. Izražava svoju nepokolebljivu predanost odgoju svoje djece u skladu s pravoslavnim načelima.
- Na svoje oduševljenje i zahvalnost, Lazar je otkrio da je i njegov rođeni brat Amir krenuo na slično duhovno putovanje, prigrlivši pravoslavnu vjeru samo tjedan dana nakon Lazareva krštenja i nadjenuvši mu ime Đorđe. Lazarovo razmišljanje dovodi ga do spoznaje da je na krštenju naišao na istinsku sreću i osjećaj pripadnosti. Ovo naglašava važnost pojedinaca koji prihvaćaju svoje osobne putove i vjeruju da se svaki aspekt njihovih života odvija u skladu s Božjim savršenim dizajnom.
