– Vjerujemo da ste do sada jako puno puta čuli ili čitali priču o nesretnim ljubavima, koje je spriječila daljina. ljubav jako teško funkcionira na daljinu, a sljedeća priča iz Bosne i Hercegovine pokazuje da je sve apsolutno moguće….
U blizini Kladnja, u Bosni i Hercegovini, u mirnom selu živi gospođa Paša sa suprugom Munibom. U našim krajevima bilo je mnogo priča o ženama koje su prihvaćale odbačenu, napuštenu djecu poput Paše, čime ona nije jedina. Međutim, ono što njezinu priču izdvaja je nevjerojatno emotivan epilog koji je prati. Koje je porijeklo ljubavne priče Muniba i Paše? U Kladnju žive bračni par Paša i Munib koji su zajedno više od četiri desetljeća. Dok je Paša iz Mrkonjić Grada, Munib je rodom iz Kladnja. Putevi su im se, kaže Munib, ukrstili u Vlasenici. Putovi su nam se spojili u sudbonosnom susretu, kao da su suđeni da se nađu.
Za vrijeme njegovog boravka u Vlasenici, gdje je živjela moja sestra, naši životi su se isprepleli. I od tog trenutka ostali smo složni do danas. Paša i Munib nisu imali biološkog potomstva. Međutim, oni su preuzeli odgovornost odgoja djevojčice koja je bila ostavljena i napuštena do 6. godine. Priča ispunjena intenzivnim emocijama, koja se vrti oko stradanja napuštenog djeteta. Prije otprilike tri desetljeća jedna je baka odlučila napustiti mladu djevojku, koja joj je igrom slučaja bila unuka. Ljubazno sam prihvatio dijete pod svoju brigu i brinuo se za nju dok nije napunila šest godina. Unatoč tome što nemam vlastitu biološku djecu, moj položaj najstarijeg brata i sestre u mojoj obitelji opskrbio me opsežnim razumijevanjem potreba i ponašanja mladih.
Situacija je bila daleko od lake. Očajnički plač malog djeteta za majkom natjerao me da je naučim koristiti bočicu. Svaki dan je bio borba, ispunjena neizvjesnošću oko naše budućnosti u Mrkonjić Gradu. Ipak, bez obzira kamo sam trebao ići, pobrinuo sam se da je povedem sa sobom. Sa samo 4 mjeseca, djevojčica je ostavljena, odbačena od vlastite bake. Paša, ispunjen suosjećanjem, odlučio ju je primiti zajedno s njezinim mužem. Iako nisu mogli imati vlastitu djecu, utjehu su pronašli u odgajanju nje kao svoje. Do šeste godine bila je pod mojom skrbi, oslovljavajući me s “mama” kad god bi progovorila.
Nakon što se ratni kaos smirio, njezini biološki roditelji otkrili su gdje se nalazi, stigli u moju rezidenciju i nasilno je udaljili iz mojih prostorija, počinivši pritom djelo krađe. Paši nije bilo drago ime Hadžira, pa je djevojčici odlučila dati novo ime – Samira. Otmica njene djevojčice ostavila je Pašu emocionalno slomljenu i duboko povrijeđenu. Upravo kad je djevojčica trebala krenuti na svoje školovanje, njezini su se roditelji iznenada ponovno pojavili, oteli je od Pashe i brzo je odveli. Iskustvo je bilo nevjerojatno uznemirujuće, nanijelo mi je ogromnu bol. Međutim, naša veza ostaje netaknuta jer sam još uvijek u kontaktu s tom mladom ženom. Trenutačno živi u Bolgiji i često se posjećujemo.
Izmjenjujemo se, ona dolazi u moju rezidenciju, a ja joj uzvraćam gestom, pokazujući da nas nitko nije uspio rastaviti. Možete li dati neki kontekst za rečenicu koju ste dali? Na prvi zahtjev roditelja za djevojčicom, donijeli smo odluku da je uskratimo. Pod našom skrbi doživjela je značajno poboljšane okolnosti i razvila snažnu vezu s nama. Jednostavno se nisam mogao natjerati da je odvojim od života na koji je navikla. Međutim, jedne kobne večeri, krišom su pobjegli s njom. Kako je vrijeme prolazilo, neumorno sam pokušavao uspostaviti kontakt s njezinim roditeljima.
Na kraju se moj trud isplatio i uspjeli smo vratiti djevojčicu, na njezino veliko zadovoljstvo. Dogovoreno je da djevojčica svoje vrijeme podijeli između Pashine i Munibove brige 15 dana i svojih bioloških roditelja ostalih 15 dana. U početku su se svi pridržavali ovog dogovora. Međutim, godinu dana kasnije, preselili su se i naglo oduzeli djevojčicu Paši i Munibu, prekinuvši svaku komunikaciju. Samiru Paša nije držao u tajnosti o njezinim biološkim roditeljima. Prepoznajući važnost transparentnosti, shvatio sam potrebu da Samira od samog početka bude informirana o svojim biološkim roditeljima.
Čineći to, shvatio sam da radim protiv vlastitih emocija. Da sam na njezinom mjestu, i ja bih bio znatiželjan u vezi s pojedincima koji su odgovorni za moje postojanje i osjećao bih se prisiljenim upoznati ih. Unatoč tom ranom saznanju, Samira nikada nije mog muža i mene nazivala našim imenom; umjesto toga, od milja nas je zvala majkom i ocem. Pružali smo joj ljubav i brigu od samog početka, još dok je bila beba. Samirina žena, djevojka, šalje poruku koja je upravo stigla. Prošlo je dosta vremena od tog incidenta, a nedavno je na mom Facebooku iskočio zahtjev za prijateljstvo od neke Samire Šahinović. Obično ne prihvaćam zahtjeve za prijateljstvo od osoba koje ne poznajem. Nakon daljnje istrage otkrio sam da je ona mlađa osoba koju ne poznajem i kao rezultat toga odbio sam njezin zahtjev.
Usred mnoštva obaveza koje su se pojavile nakon smrti suprugove majke, neprestana zvonjava telefona povećala je njihov ionako veliki teret. Usred ovog kaosa javio se tajanstveni poziv. Paša, koja je preuzela na sebe da odgovori, susrela se s glasom s druge strane. “Majko, možeš li se sjetiti moje prisutnosti? Samira je i zanima me kako si ti. Moram pojasniti, dragi moj sine, da si pogriješio, jer ja nikome nisam majka i nisam rodila svoju djecu. Samira, obraćajući se Paši, izražava svoje otkriće Pašinog broja telefona i postavlja pitanje zašto Paša nije prihvatio njen zahtjev za prijateljstvo na Facebooku, rekavši:
“Da, ti si moja majka. Samirino prezime ostavilo je Pašu u nedoumici. U djetinjstvu se zvala Muhić, ali na društvenim mrežama sada koristi Šahinović. No ubrzo je s Pashom podijelila uzbudljive vijesti. Od tog poziva Samira se vjenčala u Belgiji, pa je ponijela prezime Šahinović. Sada je ponosni roditelj dvoje djece i živi u blaženoj zajednici. Vrijedno je napomenuti da se od tog trenutka do danas ništa nije promijenilo.
