– Mi danas govorimo o običajima u Pravoslavlju, a tiče se onoga dijela kada neko premine. Mnogi rade greške u tim vremenima, jer jednostavno nisu baš upućeni u neke običaje. Tada vlada jako velika žačost u kući kada premine neka jako bliska osoba, pa se onda i ne razmišlja toliko o perifernim stvarima.
Postoje različite varijacije u običajima smrti u različitim oblastima i uobičajeno je da se Srbi pridržavaju određene tradicije. Kako bi prenijeli svoju tugu za preminulima, rođaci počinju da se oblače u crnu odjeću. Istorijski gledano, žene bi nosile crnu maramu, dok bi se muškarci odlučili za crnu košulju ili kravatu. Ova odjeća za žalost obično se nosi godinu dana, tokom koje se porodica suzdržava od proslava, rekreativnih aktivnosti i pjevanja.
Trenutno je dozvoljeno obući crnu odjeću na period od 40 dana, pa čak i do šest mjeseci ili punu godinu po želji. Međutim, ključno je napomenuti da, bez obzira na porodičnu žalost, uobičajeno proslavljanje krsne slave ostaje nepromijenjeno. Naime, vjeruje se da u takvim okolnostima postaje još važnije obilježavanje slave, jer molitve za ovu proslavu mole i za miran počinak naših preminulih najmilijih.
Tokom godine nakon smrti člana porodice, nije uobičajeno da se kod kuće organizuju skupovi, kao što su vjenčanja ili zabave. U ovim situacijama, kao iu svim pitanjima koja se odnose na pogrebne običaje, preporučljivo je konsultovati se sa sveštenikom, jer se tradicije mogu razlikovati od jednog do drugog regiona, što otežava utvrđivanje prikladnosti određenog običaja.
U skladu s kršćanskom doktrinom, smrt se smatra “kaznom za prijestup”, rezultatom Adamove neposlušnosti prema Bogu. Prema prvobitnom Božjem nacrtu, prijelaz iz zemaljskog postojanja u vječni život trebao je biti bez napora, nalik metamorfozi leptira koji izlazi iz svoje čahure i uspinje se na nebo.
Jeste li ikada naišli na ove tradicionalne običaje koji su povezani sa smrću voljene osobe?
- Pogrebni običaji u Srbiji variraju u zavisnosti od regiona, jer svako područje ima svoje jedinstvene tradicije i rituale. U prošlosti je većina ljudi umrla u svojim domovima, što je dovelo do narodnih vjerovanja i običaja oko sahrana. Na primjer, na određenim mjestima je uobičajeno da svi članovi porodice ostanu budni kada neko umre. Ovo vjerovanje proizlazi iz ideje da je smrt slična spavanju, a postoji i bojazan da bi pokojnik mogao “naići” na osobu koja spava, što dovodi do vjerovanja da će oni biti sljedeći koji će umrijeti. Ako osoba umre otvorenih očiju, vjeruje se da će istu sudbinu dočekati i osoba koja je prva vidi. Prema narodnom predanju, ako je pokojnik imao šibice u džepu u trenutku smrti, one moraju biti probodene iglom kako bi se spriječile da se vrate kao vampiri. Odmah nakon smrti, sva ogledala u kući su prekrivena, jer se vjeruje da duh pokojnika može ući u ogledalo i ostati među živima.
U određenim ruralnim krajevima postoji vjerovanje da je voda koju pokojnik koristi za kupanje nečista i da može nanijeti štetu svakome ispred čijeg doma teče. Mišljenje da tijelo preminulog ima zlonamjeran utjecaj na životinje i biljke dovodi do namjernog izbjegavanja pogrebnih procesija kroz polja, livade ili stada. Osim toga, postoji vjerovanje da su bolesti ukorijenjene u demonskim silama, što je podstaklo praksu stavljanja bolesne djece ispred pogrebne povorke u nadi da će se bolest prenijeti na pokojnika.
U određenim dijelovima zemlje, čvrsto se vjeruje da rođaci rođeni u istom mjesecu dijele zajedničku sudbinu, što rezultira brzim slijedom smrti. Da bi se zaobišla ova pojava, uobičajeno je da se umrla osoba “otkupi” tokom sahrane. Štaviše, u okolini Zaječara najmiliji i prijatelji simbolično bacaju prljavštinu na groblje, jer se to smatra dobrim znakom da onaj koga je zemlja udarila neće biti sledeći.
