U današnjem članku smo za vas spremili jednu jako zanimljivu temu koja se tiče jedne poznate glumice, koja je glumila u vrijeme Jugoslavije, i koja jei mala svoje mjesto u kinematografiji sredinom 80. godine prošlog vijeka.
Svojim nesvakidašnjim umijećem Olivera Marković, rođena 3. svibnja 1925. godine, ostavila je dubok dojam. U trenutku kada je krasila pozornicu, bez napora je osvojila naklonost publike i postala njihova voljena izvođačica.
Svaka draga uspomena iz njezina djetinjstva prožeta je ljubavlju, jer joj je drag svaki trenutak iz tog razdoblja. S nestašnim duhom kao svojom urođenom sklonošću, njezin pravi žar nalazi se u njezinim iznimnim glasovnim talentima. Nakon završene prestižne Druge ženske gimnazije svoju ljubav prema povijesti umjetnosti nastavila je na Filozofskom fakultetu. No, kasnije se odlučila okrenuti glumi te se upisuje na FDU, gdje je 1952. završila studij pod mentorstvom profesora Mate Miloševića.
Usred kaosa ratom razorenog Beograda 1944., odigrao se duboki susret. Unutar zidina Kolarčeva učilišta okupila se skupina mladih, umjetničkih pojedinaca koje veže ljubav prema kazalištu. Kobnog dana na audiciji se pojavio Rade Marković koji je priznao svoju manjkavost u tumačenju Nušićeva Sumnjivog lica, ali je ipak osigurao mjesto u predstavi.
Usred turbulentnog bombardiranja u Beogradu, skupina pojedinaca okupila se u prostranom peterosobnom stanu na Terazijama 12. Ova raznolika skupina uključivala je Ericha Helca, cijenjenog redatelja drame i opere, koji se ljubazno pridružio činova kako bi prenio svoje golemo znanje. U početku im je namjera bila pažljivo pripremiti repertoar predstava koje će se prikazivati nakon konačnog oslobođenja grada. No, eskalirajuća previranja u središtu grada nagnala su ih da svoje probe presele u spokojne okvire prekrasne vile Pere Radovanovića na Pašinom brdu. S velikim iščekivanjem, jednoglasno su se složili da će se okupiti na svoj inauguracijski sastanak točno u 9 ujutro sljedećeg dana.
- Tog kobnog dana svi su uspjeli točno stići na zakazano mjesto, osim zaljubljenog para. Bilo je predodređeno, kao vođeno nekom višom silom, da su se prethodne noći Rada i Olivera dogovorile da se sutradan rano ujutro nađu na Južnom bulevaru i zajedno krenu ka unapred određenom odredištu. Rade je, kao brz, stigao prvi, baš u trenutku kada su Beogradom zavijale sirene i počelo nemilosrdno bombardovanje. Napeto je čekao Oliveru, koja se, srećom, nije pojavila na dogovorenom mjestu susreta. Rade je teška srca nevoljko sam krenuo na probu. Dok se približavao vili, pred očima mu se ukazao nezamisliv prizor. Samo mjesto na kojem je trebala rasti kazališna čarolija pretvoreno je u ruševine, a svih 40 umjetnika koji su odmah stigli tog nesretnog dana doživjelo je tragičnu smrt.
Nakon što je pretrpjela dugotrajne posljedice ovog potresnog događaja, Olivera Đorđević, predana studentica povijesti umjetnosti, naposljetku je preuzela identitet gospođe Marković. Bez znanja svog supruga Rade Markovića, studenta strojarstva, proživjela je goleme nedaće. Međutim, njihovo je spajanje izazvalo nevjerojatnu metamorfozu u njezinu postojanju. U njihove živote 24. kolovoza 1946. radosno se rodio sin Goran Marković.
Nakon oslobođenja, preostali pojedinci iz ove grupe umjetničkih amatera okupili su se i osnovali Beogradsko dramsko pozorište. Tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća Rada i Olivera ne samo da su slovili za najatraktivniji par u kazališnim krugovima, već su bili cijenjeni i kao umjetnici koji su unijeli nov i živahan oblik scenskog izražavanja, značajno utječući na razvoj suvremenog kazališta.
U sjećanju Beograđana živo je sjećanje na prometnu gužvu koja je nastala zbog golemog uzbuđenja gledatelja u godinama kada su se izvodile predstave Tennesseeja Williamsa i Arthura Millera. Izvanredan prikaz bračnog para od strane talentiranih glumaca u glavnim ulogama ostavio je neizbrisiv trag, osvojivši publiku svojom izuzetnom lucidnošću i neodoljivom privlačnošću.
Većini je teško pojmiti koliki je ugled u našem narodu postigao umjetnički par Marković. Ipak, nisu bili pripremljeni za nagli porast interesa tabloidnih medija, fenomen koji su naši novinari objeručke prihvatili. Unatoč žestokoj pažnji javnosti, kultni je par nakon gotovo dva desetljeća braka svoju vezu vješto njegovao povučeno, daleko od znatiželjnih pogleda.
Ne samo da je sin naslijedio umjetničke sposobnosti i talent svojih roditelja, već je također nastavio karijeru u umjetnosti i naposljetku postao jedan od najuspješnijih filmskih redatelja u našoj industriji.
- Crpeći iz osobnih iskustava svojih roditelja, Goran Marković je osmislio scenarij koji je poslužio kao temelj za njegov redateljski rad, Tourneja, objavljen 2008. godine. Ovaj film donio mu je priznanje i cijenjenu nagradu na festivalu u Montrealu. Odajući iskrenu počast svojim roditeljima, Marković je njihovu priču oživio i na beogradskoj kazališnoj sceni kroz predstavu Male tajne koja je osvajala publiku od 1939. do 1959. Glavnu ulogu preuzeo je cijenjeni glumac Predrag Ejdus, a Miodrag Radonjić i Andrijana Oliverić utjelovila je lik Radeta, odnosno Olivera. Nakon razvoda, glumica je, vođena ambicijama vezanim uz karijeru, brzo krenula na romantično putovanje s kolegom Dušanom Bulajić, nesvjesna činjenice da će ta ljubav procvjetati u doživotni brak prepun osjećaja ljubavi, koji će potrajati nevjerojatno dugo. trideset godina.
Tijekom cijele kazališne karijere Radetova je ostala dosljedna figura na pozornici, ploveći kroz burnu javnu egzistenciju. No, upravo je s Dušanom, proslavljenim glumcem, otkrila životnu družicu izvan okvira kazališta. Razmišljajući o svojoj romantičnoj odiseji, Olivera bi se često znala šaliti da je u braku od rođenja, ne mogavši se sjetiti vremena kada nije bila u braku. Dušan je, unatoč iznimnom umijeću, imao jaku averziju prema biti u centru pažnje. Kao dugogodišnji član renomiranog Narodnog pozorišta u Beogradu, on i njegova suputnica nikada nisu imali priliku surađivati na pozornici.
- Čuvajući njihovu privatnost, ne obazirući se na urođenu ljudsku znatiželju koja čezne za zadirivanjem u tuđe živote, Dušan je svojim karizmatičnim šarmom bez napora upravljao potencijalno neugodnim situacijama, pretvarajući ih u zadivljujuće priče iz svog bračnog života. Jedan takav slučaj dogodio se tijekom lagane šetnje, kada im je prišlo dijete i zatražilo autogram od “čika Rade”. Duškov nepokolebljivi osmijeh ostao je netaknut jer je radosno poslušao, nježno prolazeći prstima kroz djetetovu kosu. Bez oklijevanja je u malu bilježnicu upisao “Rade Marković”, sačuvavši dječju divnu iluziju.
Njezina ostavština vječno će se čuvati u našim srcima, jer je krasila naše televizijske ekrane mnoštvom zadivljujućih izvedbi i pobrala brojna priznanja. Štoviše, bit će cijenjena zbog svoje sposobnosti da vješto transformira vlastita životna iskustva u snažna umjetnička djela, ostavljajući za sobom trajan trag kroz nepokolebljivu snagu svojih težnji.
U Narodnom pozorištu u Beogradu 1. listopada organizirana je prigodna počast Oliveri Marković. Tijekom događaja, Goran Marković, poznati redatelj i dramaturg koji je i glumičin sin, ljubazno je poklonio Muzeju Narodnog kazališta zbirku osobnih predmeta koji su pripadali njegovoj majci. Među naizgled svakodnevnim predmetima poput kutije za nakit, posjetnica i umjetnih trepavica, jedan se posebno istaknuo i izazvao pažnju svih – smrtovnica Žanke Stokić.
