– U nastavku našeg današnjega članka, govorićemo o kroničnom umoru, koji je sve veći problem u današnjem društvu. Sljedeća priča iz Srbije nam govori, kako ova vrsta umora itekako može da utiče na psihu ljudi….
Suvremeni slučajevi sindroma kroničnog umora su u porastu. Pojedinci su često vezani za krevet i onesposobljeni za obavljanje svojih rutinskih poslova. Svjedočanstvo Ine Ignjatović iz Ćuprije otkriva stravične konačne ishode – kronični umor, bolove u mišićima, nedostatak energije, nelagodu u skučenom prostoru – koji su je mučili pet godina. Osjećajući simptome tipične za kronični umor, Ignjatović je, kao i mnogi drugi, bio spriječen u obavljanju svakodnevnih aktivnosti.
Takvi simptomi mogu značajno ometati rad pojedinca na uobičajeni način. Neki od simptoma koji su mučili Ignjatovića su: Tijekom duljeg vremenskog razdoblja bez predaha, pojedinci su trpjeli stalne fluktuacije krvnog tlaka, stalne temperature od 37,2, infekcije koje su se ponavljale, uporne bolove u mišićima i zglobovima, neumoljivi umor i natečene limfne čvorove. glavobolje zujanje u ušima Kao što je spomenuto, ovu bolest karakterizira jedan simptom.
Njoj je, kaže Ina, bilo dovoljno samo presvlačenje djeteta i umor. Ako bi se odlučila istuširati, nije imala drugog izbora nego odmah otići u krevet i zatražiti da se odmori. Veliko je pitanje nastalo kada medicinski stručnjaci nisu htjeli povjerovati u istinitost njezinih stanja. Sjeća se kako su odbacivali njezine pritužbe, smatrajući ih samo njezinom iluzijom ili rezultatom nemara. Išli su do te mjere da su je savjetovali da posjeti psihijatra u ovom slučaju, dodatno poništavajući njezina iskustva. Osnivačica Udruge kroničnog umora Ina Ignjatović podijelila je svoj privatni put vrtenja u krug.
Iz tog je razloga opisala da je prilično dehumanizirajuće upućivati je od strane više liječnika koji je zatim upućuju na različite specijalizacije gdje svaki sumnja na potencijalno povezanu temeljnu bolest, no ne mogu dati konačnu dijagnozu da bi je na kraju poslali natrag kući i rekli joj sve je u redu i samo se odmaram. U razgovoru će Ina Ignjatović otkriti da je, iako ima zadovoljene vrijednosti i parametre analize, kronični nositelj virusnih infekcija te ima antitijela na gotovo deset različitih virusa.
Nadalje će istaknuti da su razine IgG antitijela za šest od ovih virusa povećane iznad normalnog raspona. Ina Ignjatović je u intervjuu za televiziju Prva otkrila da su joj liječnici u ranom djetinjstvu dijagnosticirali višestruke infekcije. Njihova je briga bila da su se razine titra s vremenom trebale smanjiti, što je značilo da je neki temeljni uzrok ostao neidentificiran. Nikakvo umirivanje s njezine strane ne može ukloniti umor koji se uvlači. Ona govori o svojim svakodnevnim iskustvima io tome kako se ljudi oko nje nose s njim. Postojalo je to stalno stanje umora koje me mučilo čak i nakon cjelonoćnog čvrstog sna. Samo hodati 200 metara od moje kuće težak je zadatak, velike gužve u poštanskim uredima postale su nepodnošljive.
Bila je to nemilosrdna pospanost koja me obuzela, iscrpivši svu energiju koju sam imao. Zahtjevi male djece za brigom samo su dodavali poteškoće. “Unatoč traženju liječničke pomoći nisu pronađeni odgovori pa drugi vjeruju da sam dobrog zdravlja”, naglasila je. Barem mi je moja obitelj imala suosjećanje i podršku kad svijet u cjelini nije razumio moju situaciju.
Često se osjećalo da je nelagoda također nešto tipično u situacijama u kojima nije jasan izvor nesreće; stoga počnete razmišljati je li to možda psihijatrijski problem. Ali čak ni nakon posjeta psihijatru, oni ne mogu identificirati nikakvu abnormalnost toliko da moje stanje učini nepodložnim dijagnozi. Prema njegovoj izjavi, sindrom kroničnog umora uglavnom imaju žene od 35 do 50 godina i to zato što se pripisuje njihovom drugom rođenju. Pet godina kasnije Ignjatović je konačno riješio zagonetku.
Provedena je na prijedlog prijatelja nakon gostovanja na televiziji, uglednog kardiologa i specijalista za kronični umor dr. Branka Milovanovića. Bez imalo oklijevanja, gospođa Ignjatović je odmah uspostavila kontakt s njim i na svoje veliko olakšanje dobila odgovor koji je dugo čekala. Ina je osjetila olakšanje kada je shvatila u kakvom se stanju nalazi, što je donijelo i jednostavnost. Međutim, nepostojanje lijeka za ovu bolest samo dodatno komplicira stvari. Ina priznaje da tek možda jedna od dvadeset do jedna od deset osoba može pobijediti ovu bolest ako se rano otkrije. Naglašava nježnost, posebno u načinu na koji priča priču.
Gledati brutalne posljedice ove bolesti na mlade ljude zaista je tužno. Ostavlja ih s ograničenjima svojih kreveta kojih se moraju pridržavati i društvenom izolacijom s kojom se također moraju suočiti. Implikacije ove bolesti nadilaze onesposobljenost; također uzrokuje prerane tragične smrti povezane s miokarditisom.
