Glumac Branko Janković otputovao je u seosku idilu, gdje sa svojom velikom obitelji uzgaja koze i bavi se poljoprivredom.
Put kojim je postao glumac nije bio nimalo lak, a sada je otkrio sve detalje svog školovanja.
– Pohađao sam osnovnu školu. “Kupili” su me prijatelji iz sela, pa smo u 7:15 doma gledali crtiće, ali u 8 smo već bili u školi. Ljeti smo išli u ribolov i nažalost u koritu su ležali neki stari automobili pa smo ih rastavljali i brali trešnje i jabuke.
Imao sam značajno djetinjstvo. “Ljudi su oduševljeni Harryjem Potterom, u našem susjedstvu je bilo više obojenih”, kroz smijeh je rekao glumac, a zatim otkrio čega se prisjetio iz srednjoškolskih dana.
– Prespavao sam srednju školu. Bio sam kod kuće. “Bilo nas je osam u sobi i bila je zajednička kupaonica, pa nismo mogli spavati”, otkrio je Branko i nastavio:
– Bio sam dobar u matematici, polagao sam ispite. Sjećam se da su mi prije državnog natjecanja dali dvije palačinke sa sirom pa su mi zaspali koncentracija i misli – rekao je.
Janković je priznao da je u Beogradu, osim srednje škole, pohađao i životnu školu te da mu je glavna lekcija u glavnom gradu bila preživljavanje
. – Bilo je teško razumjeti tolike društvene klase, društvene sredine i ljude koji često žive u istoj kući…Zahvaljujući omladinskoj zadruzi radio sam razne stvari kao dijete, od raznošenja stvari po restoranima do krađe laminata s “kućama”, rekao je i dodao:
– Da stvar bude gora, kod kuće smo imali puno zanimljivih aktivnosti koje nisu uključivale krađu laminata. Išao sam na satove vjeronauka, šaha i kazališta. Tako sam odlučio da će gluma biti moj put. Nisam imao dilemu jesam li talentiran ili ne, bilo mi je svejedno, samo sam rekao “nisam glup jer nisam to mogao savladati, to mi treba zbog moje osobnosti” i tako je ostalo.
– Prijavio sam se prvo u Beogradu, pa u Novom Sadu, pa opet u Beogradu, pa na Cetinju, pa u Banjoj Luci. Kad sam bio na Cetinju, spavao sam u manastiru i tražio blagoslov kad sam bio izabran. U Banjaluci sam spavao u dvosjedu u hodniku fakulteta a u Beogradu kod babe Jele. Zanimljivo, kada sam upisao akademiju u Banjoj Luci, sreo sam staricu koja me vidjela kako šetam okolo. Nikad prije nisam bio tamo i nisam nikoga poznavao.Nakon pola sata srela me ista žena u šetnji sa svojom kćeri i pitala me trebam li pomoć. “Trebam i ne trebam. “Samo mi treba mjesto za boravak kako bih sutra mogao predati svoje dokumente na akademiju”, rekao sam joj. Pozvala me u svoju kuću. Živjela je s cijelom obitelji, djecom, uključujući i mene, bila je to “ludnica”.Kasnije se pokazalo da je i ona završila akademiju u klasi Marije Šimonović, moje profesorice na fakultetu. Kada je Natašin ujak (žena) umro, ponovno sam je vidio na isti dan kada je njen muž pokopan. Život je najbolji režiser.
