U nastavku našeg današnjega članka donosimo vam jednu jako emotivnu i zanimljivu priču, a koja je u medijima privukla jako puno pažnje. Naime, cijela priča desila se u Rusiji, a evo šta se zapravo desilo….
Po završetku svog medenog mjeseca, Vladimir Savitsky i Larisa Savitsky, mladi par od samo 20 godina, vratili su se s nadom u svijetlu budućnost koja je obećavala sve ono o čemu su sanjali. U mislima su nosili snove o zajedničkom životu, punom ljubavi i sreće. 24. kolovoza ukrcali su se na let 811 za zračnu luku Komsomolsk-on-Amur, ni ne sluteći da će ih zrakoplovni incident u potpunosti promijeniti i zauvijek obilježiti njihove živote.
Dok je letjelica uzdizala u nebo, nikome nije bilo jasno da će ubrzo biti suočeni s tragedijom. U tragičnom sudaru s vojnim zrakoplovom TU-16, koji je u tom trenutku letio velikom brzinom, zrakoplov sa 38 putnika nije imao vremena za reakciju. Sudar je bio neizbježan i, nažalost, većina putnika nije preživjela. Larisa je kasnije opisivala trenutak udara riječima: „Krov i krila su nam se doslovno otkinuli, a u tom trenutku čuli smo samo zvuke krikova i nesvjesno smo padaali prema tlu.“
Suočena s užasom, Larisa je pokušavala pronaći smisao u ovoj situaciji. U trenutku udara, pogledala je svog voljenog Vladimira, no pred njom se nalazio samo beživotni oblik njezinog supruga. Osjećaj gubitka bio je dubok i nepodnošljiv. U tom je trenutku, međutim, Larisa osjetila mirnu sigurnost, kao da je smrt neizbježna, a tlo joj je izmiče. „Pogledala sam ga i znala da je kraj. Osjećala sam da ću uskoro i sama nestati, da ništa više nije u mojim rukama“, prisjetila se kasnije.
- Kad su se oči Larise naglo otvorile, shvatila je da je, unatoč strašnom padu, preživjela. Ležala je nepomično na tlu, okružena ostatcima zrakoplova. Gledajući unazad, shvatila je da se nalazi samo nekoliko metara od svog pokojnog supruga. Bez snage za daljnje suze, Larisa je potražila izlaz i krenula prema dubokom središtu sibirske šume, bez nade u spas, ali s vjerom da će preživjeti. Dva dana provela je lutajući kroz šumu, suočena s nevjerojatnom borbom za opstanak. Svaka sekunda bila je borba za život, no optimizam je počeo blijediti s prolaskom vremena.
Treći dan, iznenada, pojavila se nada u obliku ribara koji je naišao na Larisu i pružio joj pomoć koja je bila presudna za njezino preživljavanje. Ubrzo nakon toga, otkriveno je da je obitelj počela pripremati Vladimirovo posljednje počivalište, nesvjesna da je Larisa još uvijek živa. Kompletni popis putnika bio je dostupan, a vijesti o nesreći bile su šutljive. Sovjetske vlasti brzo su prikrile incident, nastojeći isključiti bilo kakav javni interes.
Larisa je bila prisiljena suočiti se s posljedicama ove tragedije u izolaciji. U bolnici je bila pod budnim okom vojnog osoblja, a obitelj i prijatelji su joj bili uskraćeni od posjeta. U njenoj komori nije bilo prostora za tugovanje, samo šutnja. „Savjetovali su mi da ne pričam, da zadržim sve za sebe,“ prisjetila se kasnije. Nijedna službena riječ o tragediji nije izašla u javnost. Tek su 2000-ih, nakon godina tišine, svi detalji tragedije konačno izišli na vidjelo.
Jedina osoba koja je iz tragičnog incidenta izašla neozlijeđena bila je Larisa, koja je poduzela težak put oporavka, suočena s psihičkim i fizičkim ranama. Međutim, s vremenom, pronašla je snagu da nastavi dalje, ponovno prigrlivši život, i naposljetku donijela na svijet sina. Uz njegovu pomoć, Larisa je počela izlaziti iz tame, korak po korak. Pogledavši fotografije snimljene nakon nesreće, nevjerojatno je svjedočiti razmjerima njezine otpornosti. Ona je postala simbol preživljavanja, borbe i nade.
Larisa je, s godinama, jasno izrazila stav da je za nesreću odgovorna vojska, koja nije priznala prisutnost civilnog zrakoplova na istoj putanji. Iako je prošlo mnogo godina, 24. kolovoza i dalje je dan kada Larisa, u tišini, slavi život koji je uspjela sačuvati, kao podsjetnik na ono što je preživjela. „Iako je to dan mog gubitka, isto tako je dan kada ponovo biram život,“ zaključuje Larisa, čiji će se osjećaj gubitka vjerojatno zauvijek zadržati, bez mogućnosti da potpuno nestane.
